24h Japetića – Nije prasica sve što rokće

Eto prošlo je skoro dva mjeseca od mog zadnjeg za neke predugačkog posta ( oni koji me stvarno vole kažu da bi i duže tekstove )  pa nemoj da se netko žali. Imali ste dovoljno vremena da se odmorite ili nabavite tablete za smirenje i zaustavljanje rijetko lijepe stolice . 

Pa da krenemo. Evo nas godinu dana kasnije opet na 24h sata Japetića. Stariji jesmo, pametniji otom potom. Ove godine i draga je odlučila da će i ona guslati 24 sata . Subota 06:20 Elza i Jasna sjede na rinzolu a svi znamo da se na rinzolu ne sjedi jer ćeš prehladiti jajnike . Ispred njih stvari kao da idu na 6 dana Japetića a ne na 24 sata . Kada me Elza pitala da li Jasna i ona mogu sa nama na trku znao sam da joj gori pod petama jer tko bi mene zvao kao prvi izbor a bogami niti treći Ali kako bi moja
draga rekla sama se spotakla, sama se ubila. Zgurali smo svih 6 kubika opreme i nasmiješeni krenuli. 

I evo nas odradili smo prvi uspon na Japetić ali sa autom. 

Na vrhu opet šatorsko naselje i brdo poznata ekipe. Budinšćaci razni.
Svi u organizaciji !! Lete na sve strane, zadnje pripreme za start.

Tu su i 

Martin „Grizli Adams“ Rešetar
Lea „Daj još jednu vertikalu“ Matijaščić
Sandra „Ja sam trčala trail dok Japetića još nije niti bilo“ Juhaz
Mario „Coca Cola mi je sponzor“ Čeliković
Mario „Golum“ Tepeš
Antun "Ja bum everesting" Patrčević

Bliži se osam vur i ekipa se sve više približava startnoj / ciljnoj liniji, Žarulja priča neka pravila ali pola ekipe ga ne sluša jer takvi smo mi balkanci budemo kasnije pitali i čudili se. Obavili smo službeno slikanje i krenulo je rasipanje. Svako kreće na svoju stazu, draga otišla sa prošlogodišnjim kolegicama na Grabarak a ja naučen prošlogodišnjom glupošću odrađivanja Frgulovca po najjačem suncu idem prvo na nju . Za one koji ne znaju Frgulovac je staza kojoj je završni dio 300 metara vertikale gdje se zmajari zaletavaju za let. Em je strmo za popizdit em je na otvorenom pa nemreš pobjeći od sunca. Na putu prema dole Krešo je zveknuo i mislim da mu je to nažalost zapečatilo želju za nekim planiranim rezultatom. 

Daljnja odluka je pala da idem u smjeru kazaljke na zidu pa staze dalje idu redom Šumski Dvor, Grabarak, Dragonoš, Šoićeva i na kraju Velika Vrata. Da se razumijemo nema nikakvih velikih vrata na Velikim Vratima ! nema čak ni malih ! 

Na Grabarku susrećem sektu BezMajcaša, brdo mladih dečkića zavidnih tijela i Mario Tepeš sa njima ( isto bez majce ). Kako bi moj frend Filip rekao malo pederasto ali lijepo, ovo lijepo ne znam ali da je pederasto je . Pošto su na stazama bila i djeca a dječja pravobraniteljica ne radi vikendom sam sam napravio službenu prijavu organizatoru da upozori ekipu na neprimjereno ponašanje. Prijava se na radost ženske trkačke populacije nije zaprimila i pa su i dalje talasali bez majci. I ja bih skinuo svoju ali imam neki osjećaj da ženskinje ne bi bile oduševljenje mojim talijanskim lineleumom umjesto pločica ! 

Pri usponu na Grabarak ja sam diktirao tempo ispred BezMajcaša tako da su neki kasnije poklekli . Tepeš je čujem od prenaprezanja otišao na popodnevno spavanje i pa sam ga kasnije vidio tek negdje poslije ponoći. Baš u vrijeme kada se Samoborski Golum inače budi. 

Kada smo već u priči o majicama ajmo se spomenuti gospođe  Sandre Juhaz . Žena je Žumberak Manekenka, mijenja dezen majce za svaku uspon ! Na kraju je jadna ostala bez majci pa je u grudnjaku guslala po stazi . Jedva smo je zaustavili da ne ode jednu i bez grudnjaka. Ipak su djeca na stazi !

Na stazi za Šoićevu sam sreo Martina i Leu pa mi je vrijeme brže prošlo u ugodnom društvu. Dok sam ja umirao prema gore ovo dvoje ko da se po Jarunu šeću. U jednom trenutku uspona je Lea rekla "mislim da se možda počinjem znojiti" !! o jadna ona . 

Bliži se 17 sati i napokon odrađeno svih šest uspona. Draga odradila tri najteža i od sada službeno kao i ja mrzi Grabarak ! Prva stvar koju smo ugledali nakon prve faze utrke je orošena flaše belega i jamničke na stolu za kojim su bili Lea i Martin. Bez pardona i pitanja sam smo se posjeli i zdrmali dva
gemišta u sebe i onda napokon progovorili. 

Nakon što smo odradili vjerujem minimalno isti broj gemišta kao i zadanih staza odlučili smo malo odmoriti nogice pa smo se vratili u šatorsko naselje . Stacionirali smo se pored KCIPT Samobor sekte, odmah do nama dragih Mirjane i kuma Kreše. Mirjana je nažalost zbog ozljede morala propustiti utrku iako se zdušno pripremala za nju ( postoje dokazi na stravi ) pa je preuzela support Kreši. 

Osim samoboraca do nas su bile i Elza i Jasna. Jasna se trudila što manje odmarati jer se borila za postolje tako da je samo uletavala i izletavala. Do nedavno sam je smatrao damom ali kada su ju vidio kako jede knedle sa šljivama kao da su žetoni promijenio sam mišljenje. Prošle godine ju je za dlaku pobjeglo prvo mjesto i to samo zato što je slijepo vjerovala do tada prijateljici Danijeli. Naime službena priča je da ju je Danijela „slučajno“ spotakla par metara prije zapisničkog stola i na taj način došla prva. Zato joj nismo puno smetali osim tu i tamo dobacili nemoj zaboraviti uzeti vodu sa sobom. ( ipak je jednom zaboravila )

Kako se približavao mrak tako je i nastala slika ŠudAjStejOrŠudAjGoNau. Nekako nisam bio pri volji za nastavak pa sam se cijelo vrijeme nećkao. Ipak na kraju je pala odluka idem jedan Dragonoš pa da
vidim kako se osjećam. Draga je odlučila da je njoj dosta o otišla po Intex i pumpu. 

Uzeo broj 1 za Dragonoš, upalio lampu i krenuo tabanati. Kako su metri prolazili i nogice se protezale tako je volja i rasla i evo za tili čas na dnu pored stupa za slikanje. Sada nastaje problem, treba držati broj koji si dobio od gore na Japetiću pa trebaš držati tablu na kojoj piše koji je uspon pa onda moraš misliti o lampi koja ti je na glavi i tako to. Ja ne znam normalno odslikati niti običan selphie a kamoli ovu komplikaciju. Od tog pokušaja slikanja sve ostale dolaske sam potvrđivao sa dodirom stupa i povikom Pik-pak za mene. Ako ima prigovora svjedokinje su mi Elza i Jasna. 

Nakon što sam ja otišao na Dragonoš na stazi se pojavila i Horvatova, službeno jer se došla ispričati za prošlu godinu Jasni i pomoći joj u osvajanju postolja. Ja ipak nekako mislim da je došla jer je mislila da će biti roštilja kao i prošle godine … malo se zaje… 😊

Nastavio se red Dragonoša pa red zajebancije kod zapisničkog stola. Draga je otišla spavati ali joj se nije posrećilo. Evo je dolazi jedna jedina a čuje se kao da su ih pet renata Hršak i viče po kampu gdje je
Danijela, gdje je Branko !! Tako da sam umjesto u krevetu dragu u ponoć našao kako sa Renatom za stolom trusi Pan. I ne samo to uspjela ju je nagovoriti da ide jednu turu do Dragonoša. Glede da je Renata vrsna fotografkinja odslikana je i  ova moja nestvarno sexy slika na Dragonošu. 

Nakon povratka opet red piva. Draga je ovaj put definitivno rekla kjuzo i sa zaokruženih 30km i 1600 visinske otišla spat. Dok smo po pivi pojavila se Suzi sva deprimirana. Ideš Branko samnom do Dragonoša jer ako ću trebati još jednom sama odraditi uspon odustajem. Pridružio nam se i Filip i baš smo odradili jednu šetačku varijantu. Mislim da je to bio negdje možda moj 60km a Suzin 70. Daleko od nekog zacrtanog plana, moj cca 90 a Suzi je željela zaokružiti 100tku. 

Na svu sreću ( ovo pišem jer i ona čita ) Elza nam se pridružila u slijedećoj turi i mogu reči da je od tada sve krenulo nizbrdo, mislim takva je staza do Dragonoša. Malo hodanja, malo trčanja i kilometri su se skupljali. Računica je bila da moramo odraditi još četiri Dragonoša ako želimo završiti sa željenom kilometražom. Na povratku ni 300 metara prije Žitnice iz grmlja se začulo roktanje, ukipili smo se kao zeko pred farovima. Kako sam ja zaustio divlja svinja tako je Elza rekla razbit ću je i svi smo prasli u smjeh. Zbog zaštite podataka nećemo navoditi ime dotične prasice ( podaci poznati redakciji ) ali u trkaćoj populaciji poznata je po tome da jako jako jako voli blato. 

Elza nam je tokom jednog pohoda na Dragonoš pričala o crtici iz trkačeg života kada je pejsala kolegicu trkačicu iz kluba na nekom PH i kako joj nije dozvolila da stane na pol brda jer svi znaju da se na pol brda ne staje. Da ne dužim kolegica je završila uplakana u cilju a Suzi i ja od tada ne da nismo stali na brdu, nismo mi stali niti na ravnom niti na nizbrdici a čak smo cupkali ispred zapisničkog stola !

Negdje malo poslije ponoći Andrijana je na stol izvukla tešku artiljeriju tako da su se počeli raditi topli sandwichi i palačinke. Leu su zapale palačinke i mogu reči da su sve odlično izgledale osim one koje je meni radila. Sve do jedne za mene kao da vadiš veš nakon centrifuge na 1200 okretaja. Ne znam da li je to bilo slučajno ili je to što smo im popili sve gemište za stolom. Iako su palačinke zgledale kao
zgužvani papir niš im nije falilo i baš su pasale za rekuperaciju.

06 je sati i ostalo je dva sata utrke i nama još dva Dragonoša da zaokružimo željenu kilometražu. Elza nas tjera kao Atila Bič Božji i za to joj od srca zahvaljujemo jer nam je jako pomogla u našem postignuću. Žena je zmaj i opet napominjem da je zadnju 100 majlericu na Istri završila za 35 sati !!

Gotovo je, Suzi završava na cca 102 km , ja na cca 91km a Elza završava sa iskustvom druženja samnom . Zadovoljstvo je još veće jer 30 kilometara prije ozbiljno smo razmišljali o pakiranju kofera . 

SUMA SUMARUM

Nadam se da su svi barem donekle postigli svoj željeni rezultat i čestitke svim onim svemircima koji su završili na postolju