DUT – Kako se riješiti konkurencije!
Kažu da u portfelju trail ultraša koji želi biti priznat u zajednici kao: „Ti si ono pravo lud.“, moraju biti ove tri utrke: SPO, 100majlerica i jedna poduža „kamenjarka“. Do nedavno sam mislio da se Promina Drniš može ubrajati u takve ali udruga trkača „Geni, geni kameni“, se samo nasmijala: „Mi tamo djecu šaljemo da se igraju kao u pješčaniku.“ . Ako hoćeš osjetiti pravi kamen onda moraš na DUT, i to na onu „Full monty“.
Draga i ja došli smo dan ranije da se aklimatiziramo i u miru pripremo za nadolazeće „uživanje“. Ja na 122 a ona „samo“ na 30. Petak prijepodne rezerviran je bio za službeno razgibavanje by Toljsi i naravno poslije kavica / sokić / pivica. Ne znam tko je razglasio po trkaćoj zajednici (a saznat ću), da ja dolazim jer kada smo došli ekipa za trčanje sastojala se od Josipa i Ivane koji su tu morali biti službeno, moje Danijele koja voli provoditi vrijeme samnom i jednog (ne)sretnog Slovenca koji valjda još nije u WaZap grupi „Kako zaobići Branka!“ .
Trčkaranje se više pretvorilo u neki photo session. De stani tu, pa stani tamo pa trći u smjeru mora, pa od mora, pa se smij, pa glumi da ti je teško. Naporno brate!! Odradili fotkanje, pa protrčkarli 20tak minuta, pa svako na svoju stranu.
Kroz dan pokupili smo startne pakete, poručali, pa ručkić, pa malo odmorko i onda popodne pospremanje stvari za utrku. Prilikom preuzimanja startnog paketa na ruksak su mi zakačili treker da me prate. Pitao sam da volontere čija je to bila ideja, moje žene ili one iste WaZap grupe od malo prije u tekstu ali niko ni zuc.
Oko 19 sati zaputili smo se ostaviti vreću za tranziciju pa onda da me draga spraši na bus i ode se odmoriti od mene. Apropo tranzicijske vreće - Dejane dragi vreća taman kapaciteta za tebe, nije ona fancy kao na Istri već prava plastična za šutu i to ona veća od 50litara. Da sam imao stavio bih i
rezervnog sebe u nju. Na izlazu sjetio sam se savjeta svjetski priznatog sprintera Milana pa smo draga i ja suknuli po jednu DUT-aricu da me grije od bure!
Ispred busa ljudi se opraštaju, padaju poljupci, čak i pokoja suza u oku. Ne u oku moje drage, nečijem drugom oku. U busu je sretnica dana ili večeri bila Lana Ostojić. Imala je tu sreću da me mogla slušati svih 40 minuta u živo do starta. Da vam kažem neka vrlo pristojna mlada dama, cijelo vrijeme se smiješila i klimala glavom pa je i na kraju rekla vidiš kako nam je brzo vrijeme prošlo kada smo se malo družili. Mogle bi se na nju ugledati i ove druge ne tako mlade dama koje stalno nešto gunđaju na moje postove.
Na startu druženje sa dva okorjela trailaša kojima je kamenjar kao vlastito dvorište. Siniša kojemu se u utrci nije bilo problem izgubiti iako je stazu prošao već 100 puta, a i do neki dan postavljao oznake po njoj i Ivan od kojeg sam dobio info da su Dinaridi još za kat teži od DUT-a .
I eto 21 sat. 3, 2, 1, kreni. Dimna zavjesa u amfiteatru ali ne ona skupa kao što dobe NFL ili NBA igrači već više neki NK iz lige sjever-sjeverozapad i još k tome smrdi na sumpor. Mi kao gladijatorke i gadijajatorci krećemo u dokazivanje svojih dijagnoza. Staza naravno kreće prema kamo? Prema gore i tako dugo, dugo, dugo.
O samoj stazi vas neću puno gnjaviti jer tako od 28 sati čak 16 sati smo bili u mraku i jedino kaj vidiš je kamen, pa opet kamen i još kamenja. Iako samo za napomenu, nije svaki kamen isti, sada sam već iskusan i samo kratkim pogledom mogu ocijeniti njegovu stabilnost, sklizavost i odrediti starost! Zaključio sam da ako me itko ikada pita (a znam de neće), kako se pripremiti za DUT da je jedini način da ga otrčiš pa znaš za slijedeći put. Ajmo sada natrag na zanimljive stvari.
Na putu sa prve na drugu okrijepu Klis spanđal sam se sa Slovencem Blažem koji je bio odlična pratnja i sugovornik, (ako znaš za dječju seriju Živ-Žav onda si star), ali je nažalost on bio prva moja DUT DNF žrtva. Bio je hrabar ali nije bio posve spreman na mene pa ga je to koštalo u narednim kilometrima.
Iako sam bio svjestan da je vrijeme CUT OFF-a blizu, malo sam se zapričao sa Blažom ali nas je sve razbudio Čeh koji je proletio vičući sa nekim rašn engliš naglaskom: „Da li ste svjesni da nam je ostalo još 1.5km a 15 minuta do limita!“. U tvrđavu Klis nas šest uletilo je sedam minuta prije CUT OFF-a i pojelo i popilo sve što smo mogli u tako kratko vrijeme.
Na putu do slijedeće okrijepe moja nova žrtva bio je Poljak. Iako je on izdržao puno duže nego Slovenac, nije uspio, i on je bio moja druga DUT DNF žrtva. Ljudi su se spremali na surov teren ali nisu očekivali neočekivano! Poljak se definitivno jako, jako zajebo, i nije znao na kakav teren dolazi, a i nedavno je uganuo nogu pa mu ni to nije pomagalo. Čudom se čudio kada sam rekao da ulazio i u drugu noć, tako da nije ni punjač za lampu imao.
Kako sam opet ostao sam, ubrzao sam pejs da nekog uhvatim, ne ispod 7:05 jer tu već ulazim u sferu pravih pripremljenih trkača (sorry T.K., ali nisam moga odoljeti), i eto naletim na Branimira. Branimir je jedan tvrdi orah i njemu je ovo treći 122 DUT, ali ovaj će mu biti totalno drugačiji i vjerujem da će mu ostati u sjećanju. Gazili smo kilometre i kilometre zajedno, vukli jedan drugoga, posuđivali kablove, power bankove, soli, ibuprofene. Prošli sve žive teme. On je bio zadužen za taktiku jer je znao cijelu stazu napamet, a ja kao i obično za plašenje divljih životinja svojim pravim grubim muškim glasom koji odjekuje planinama.
Glede da je i draga došla u Omiš trčati, a ne samo naslikavati se i nedaj bože meni biti support onda se i onda dobro zabavljala na 30km. Tak joj je dobro bilo da me nakon drugog mojeg paničnog poziva kako je gdje je odje.. i rekla: „Ajde moram ići čeka me raja!“. A raja je fakat bila raja, ekipa iz Bosne koja priča viceve bolje od mene, a svi znaju da ja jako dobro pričam viceve. Da skratim njenu priču jer ipak sam si ja najvažniji u svojim pričama, Danijela odradila 30tku, ko da je šetnja po Maksimiru!
Ajmo dalje!
Na putu prema Brelima i napokon moru na singlici prepunoj pitate se čega, da, kamenja, našetavaju se krave i to onako nonšalantno. Rekoh, ako Hoka ima SpeedGoat ja ću sa Borovom dizajnirati SpeedCow pa da vidimo koje su bolje. Okrijepa u Brelima, piva, grickalice, zajebancija. U globalu na svakoj okrijepi ekipa sa 100% pozitivom i željom da ti fakat ugode. Ovaj put uz standardnu zahvalu svima prilikom dolaska, dodao sam i rečenicu: „Pozdrav i ne vidimo se slijedeće godine!“, ali tko zna.
Put od Brela do Piska mi je bio jako jako stresan. Kako već godinama ne podnosim visine, nije ekstremno, ali je stalno neka nelagoda u zraku, onda je to na ovom dijelu stvaralo probleme. Naime drugi dio staze do Piska ide stalno uz liticu i širina mu nije veća od pola metra. Dodaj tu još i noć koja se spustila nakon Brela, pa zvuk razbijanja valova o obalu i imaš recept za horror. Tu se posebno zahvaljujem Branimiru jer je bio jako strpljiv samnom a mogao me se tako lako riješiti.
Nakon Piska zadnja okrijepa prije cilja, Lokva Rogoznica. Zadnje punjene, zadnji razgovori sa volonterima i pokret prema zadnjoj teškoj i u biti ne znam da li zbog toga što smo jako umorni ili zato što je spust toliko zahtjevan najtežoj dionici. Standardni pozdrav volonterima: „ Ne vidimo se slijedeće godine!“ i krećemo.
Koliko sam shvatio prije je staza DUT-a išla drugim lakšim putem do Omiša, ali su se trkači žalili da je staza prelagana, pa su onda nama zapaprili i sada ide težim i dužim putem. Uspon je stalan i da imaš snage mogao bih ga trčati ali mi smo u nekom modu power hike-a. Globalno sam na svim usponima imao dva mala zamišljena rogata Božića na ramenima, jedan langzam koji šapće: „Daj kam žuriš. Polako, odmori malo!“. I drugi koji baš i ne šapće i samo tjera i tjera! Nema stajanja na pol brijega! Ni sam ne znam zašto, ali drago mi je da je pobijedio ovaj opasni.
Glede da ja ne znam koliko mi je ostalo sape u lampi, Brane i ja se igramo vlakića (ne takvog vlakića perverznjaci), već je on na čelu sa lampom, a ja sa svojom prigušenom iza njega.
Nakon mojih problema sa lampom, Brane ima problem sa kablom za punjenje svoje lampe. Dobro je imam ja drugi, ali moj je kratak (kabel !!!), pa je morao nositi powerbank i lampu cijelo vrijeme u ruci. Kao da i ovako utrka nije bila dosta teška! Još k tome mi se sat smrznuo dva puta, šta bi bilo da na kraju nisam imao trku na Stravi?! To mi je bio već horor nego ona staza Brela > Pisak.
Nakon podosta kilometara po hrptu kreće spuštanje sa kojim me Brane plaši već barem 50 kilometara i nije lagao. Spust je stvarno zahtjevan i potrebna je stopostotna koncentracija, kao da ti do sada nije trebala. Mislim da tehnikalije kažu nekih 1,5km staze sa 25 do 30% nagibom sa naglaskom da se u tom periodu izmjenjuju sve vrste kamenja koje smo do sada u ovih 120km vidjeli. Mislim da mi je trebalo 30 minuta za jedan kilometar.
-„Kuće, kuće, cesta!“, viče Brane.
- „Što kažeš asfalt, Brane. Ljubi te majka!“
Nakon što smo se spustili na stabilno, okrenuo sam se prema Branimiru i rekao: „Idi, raširi svoja krila, i odleti prema cilju!“. Dobro nije bilo baš tako romantično, više: „Ajde Brane idi, vidiš da me jebe koljeno i koj kur.. ćeš sada još dodatno trošiti vrijeme! Idi vidimo se na cilju!“.
Do cilja je ostalo još par kilometara, ja vučem nogu jer me zeza koljeno, a nemrem naći ibuprofen u rukskaku. Staza nakon što se spustila na nulu (visinske) prolazi kroz stare ulice. Ne mogu izbaciti pjesmu Grad Spava od TBF-a i uživam u trenutku. Jedini zvuk koji se čuje u Omišu je razbijanje valova, ali meni u glavi je to puni stadion koji navija u mojim zadnjim metrima prije cilja.
Na cilju dežurni fotografi koji je smrzavaju za nas 10tak koji smo razvukli trku na drugu noć i strpljivo čekaju da nam odslikaju za nas sliku koju smo si slagali sve ovo vrijeme priprema. HVALA VAM!
Skupio sam svoje prnje i otišao u apartaman. Draga se budi i kaže: „Možeš malo tiše vidiš da spavam!“. Šalim se. Čim sam ušao njen osmijeh i lepi beli zubi su osvijetlili sobu. Popili smo pivicu, malo izmijenili doživljaje sa utrke i zadovoljni otišli na spavanje.
Na utrke idem zbog sebe, ali kao i svako malo dijete volim kada me i ostali pohvaljuju tako da slobodno u tekstu napišete nešto pohvalno.
Kraj naše avanture je bio na jutarnjoj kavici sa Tadejom i Milanom koji su došli čak iz Zagreba pokazati svoj respect prema novim finisherima. Neću reći da ne godi kada ti čestita Trail &Treking Kraljica.
Divim se pobjednicima, divim se njihovim laganim koracima i svemirskim vremenima koje postižu ali ovaj tekst posvećujem svima nama amaterima, papcima, (ne)pripremljenima koji se muče do krajnjih granica, koji utrke završavaju na tvrdoglavost ili svježinu ili možda na yogu i pilates.
Eto na vašu sreću kraj je teksta i sada možete pustiti suzu. Na vama je samo da odlučite da li je to zato što vas je tekst dirnuo ili zato što se bespovratno i bespotrebno izgubili vrijeme.
Primjedbe
Objavi komentar