Zašto ćemo draga i ja dogodine opet na Ogulin Trail !?

 Već na dolasku u staru vojarnu u Ogulinu osjetili smo da ovo nije samo trail utrka već jedno veliko obiteljsko druženje. Ispred šatora za prijavu stajao je stol koji se nije mogao zaobići, pun domaćih kolača, gibanica raznih, štrudli i ostalih slatko slanih zanimacija. Nakon vijećanja od nekih 13 sekundi odlučeno je da ćemo zaobići nezaobilaznu bananu pola sata prije trke i zamijeniti je sa kalorijskom bombom od par mađarica i štrudlom od jabuke. 

Nakon punjena energijom spremni smo bili na start.  Pucanj za start neke pištolj pušketine probudio je i ove na začelju što su se uspavali. Početak utrke ravnica od 700 metara za zavaravanje  taman da čovjek pomisli da je ovo cestovna utrka a onda kreće krv, znoj i suze , uspon od 200m visinske na kojem bi se uredno mogla upogoniti neka žičara i mislim da bi bila dohodovna. Nakon 2km trčanja ili više bi se reklo hodanja kreće dio koji mi više odgovara,  malo dole, malo gore pa sve opet do 8km kada opet žestoki uspon a nigdje voznog reda žičare. Na vrhu okrijepa, dijeli se rakija i neke druge tekućine koje nisu rakija. Otpio sam što sam trebao i onda kreće spust prema dole. 

Napokon sam na konju, stepenice milijun komada pa do izražaja dolazi mojih 25 godina života na 4 katu zgrade. Svi nešto stepenicu po stepenicu a ja neki plesni dvokorak tup-tup, tup-tup. Nakon stepenica staza ide više dole nego gore ali snaga je na izmaku pa ni prema dole više nije zabavno ali znam da se bliži cilj i ako je sve po planu draga je već odradila Stribor stazu i čeka me sa hladnim alkoholnim proizvodom od hmelja. Kako je i planirano draga je tu , pivo je tu, bol pomalo nestaje, osmijeh još jedne preživljene trke se pojavljuje. 

Draga je na svojoj utrci imala čast na početku uživati na istoj uzbrdici kao i ja tako da smo kasnije uspoređivali dojmove o tome tko je jače dahtao i hroptao na vrhu. Iz njene priče sam dobio osjećaj da joj je bilo na momente ekstremno teško ali u isti čas i veselo i zabavno. U ekipi ispred i iza nje našla se i nezaobilazna Nala, pas koji nije naš ali izgleda da je dragoj i njoj suđeno da trče zajedno jer ovo nije njihov prvi trail. Pobijedile su obje i sretno / spretno stigle u cilj. Nisam bio tamo ali draga je vjerojatno u cilj ušla sa svojim karakterističnim licem crvene papričice i pogledom koji se kao snajper usredotočuje na traženje frižidera sa pivom. 

Nakon trke kreće dio zbog kojeg mi neprofesionalci dolazimo i trpimo uzbrdice, nizbrdice pa i pokoji ravni dio a to je druženje, druženje, druženje. Izmjenjivanje lovačkih priča, upoznavanje novih likušica i likova kojima nije mjesto da u svojim godinama rade visinske razlike veće od prvog kata. Ove godine smo pukom srećom završili u komadiću hlada pored šanka gdje se okupila ekipa organizatora, za ovu priču reći ćemo da su svi sjedili za šankom jer tako nalažu epidemiološke mjere . Koji divni ljudi, koje divne priče, osmjesi na licima a svi tu danima volontiraju po suncu, brdima, dolinama samo da bi se mi ugodno/udobno osjećali . Šta reći na kraju nakon svih popijenih piva i pojedenog roštilja koji je bio van službenog gableca osim da nam je žao kaj danas nije repriza pa bar ovog drugog dijela.  

Ovim putem se zahvaljujemo organizatoru i svim volonterima na svom uloženom trudu. Posebno hvala Saši, Mari(j)u i „malom“ Martinu i puno pozdrava od Danijele i Branka do slijedeće godine.  p.s. Iz pouzdanih izvora znam da je bilo roštilja na okrijepi na stazi od 33km pa molim da se od slijedeće godine uvede i na staze za amatere  p.s.2 ovaj tekst nije pisan jer nas je organizator počastio sa kojom ( čitaj puno ) piva !