100 milja istre ! ( ili ti kad imaš krizu srednjih godina a žena neda motor )

 lede da moj frend Marko objave na fejsu čita do dijela "..read more" onda ću istu započeti sa njim. Lik ne da je završio 100 milja Istre jednom već još jednom ( znači dva puta ) i ne samo to već je i vrijeme na utrci popravio, ne mislim na padaline već na prolazno vrijeme. 

Kako je prošle godine krenula akcija "Moraš skupiti sve" ( draga Danijela Orešković Baričak bijela staza a ja žuta ) tako je ove godine slijedio nastavak ( draga žuta a ja zelena ). Osim nas spomenutih skupilo se tu još "trkača" u privremeno zajedničkom kućanstvu. Dejan Božić  i Marko Erak na crvenoj stazi ( na ovu utrku ljudi dolaze trčati u japankama ) pa onda Igor Kolaric koji se toliko spremao da je kilometraža njegove staze veća od one koju je pretrčao od 01.01. te na kraju Antun Patrčević koji je isto na zelenoj kao ja ali se od njega očekivalo da to i stvarno otrči za razliku od nas trć/hodaj varijantaša. U daljnjem tekstu sam mislio napraviti analizu utrke, priprema i ostalog ali sam shvatio da ja a vjerujem i većina drugih u trail trčanju od utrka traži nešto sasvim drugo pa će i tekst ići u tom smjeru. Svi navedeni iz ekipe su uspješno završili svoju utrke, svaki sa nekim svojim unutarnjim borbama tijekom istih, većina i sa fizičkim bolovima ali na kraju puna srca i lovačkih priča odlaze u svoje domove. 

Na trail trkama postoji nešto što se često ne vidi na cestovnim ( osim u drugom krugu zagrebačkom maratona kada na utrci ostane onih 30 koji završavaju sa vremenom oko 4 sata ) a to je zajedništvo i briga o kolegi. Nema šanse da na utrci staneš ili usporiš a da 30 ljudi ( iza mene često nema toliko ljudi jer sam među zadnjima ) ne stane pored tebe i pita da li si dobro, da li ti treba što. Pitanje nije iz pristojnosti već su svi spremni na sve, staviti svoju utrku u drugi plan a ako treba i odustati ( moram se sjetiti Ivana Matan koja je na Ogulinu sjedila sa čovjekom na kiši dok nije stigao HGSS ). 

Ove godine sam zamoljen od Marka da mu budem support na jednoj od okrijepa i isto sam ozbiljno shvatio kao i samu svoju utrku tako da sam se poslije svoje utrke istuširao, pokupio Antuna i bolognese koji je Danijelu pripremila za dečke, sjeo u auto i opet se vratio na okrijepu Livade. Bila mi je iznimna

čast i ponos biti među malobrojnom ekipom 100 majlera , gledati ta namučena lica koja iz mraka ulaze u šator ( a uskoro će i natrag u taj isti mrak ) i koja su već prevalila preko 130km. 

Slušati Markove priče je kao da si sa njim na trci, on to uvijek jako životopisno i sa puno žara ( čitaj preuveličava 🤣 ), pa Renatine o malim plišanim životinjama koje vidi po šumi, diviti se mirnoći Dejana ( dok jede svoju 63. fini-mini juhicu ) i Igora kao da im je ovo deseta 100 majlerica. U fazama kada je jedan dio ekipe otišao a drugi se čekao shvatio sam da mi nije žao niti tren što u tom trenutku nisam u toplom krevetu ( već je 01h ) već sam dio ovoga trenutka. 

Gledati Elza Čoksić Božić  i Renata Hršak kako se ozbiljno ( a u biti smiješno )  raspravljaju da li bi trebala sjediti ili ne ili krenuti ili ne je neprocjenjivo. Kako je misija okrijepa završila oko 02 ujuro tako smo krenuli natrag u krevet ali mi je na pameti samo bilo da želim ekipu dočekati na cilju. Nema ništa tužnije kada nemaš nikog svog da ti vikne ajdeeee i pruži ruku čestitke poslije ulaska u cilj. Nisam nikada brže sjeo u auto kada je Marko ( oko 07 ) nazvao i pitao sam blizu cilja. Cilj, opet posebna priča. Nećete vjerovati zaigrane djece, oni su utrkuju zadnje metre utrke iako je već skoro 40 sati prošlo. Osmijesi na licima zamijenili su one sa grčevima, u očima im se vidi sreća i ponos. 

Popiti nakon trke pivu sa 100majlerom neprocjenjivo ( fala Renata šti i dalje misliš na druge )  Na dan moj utrke u 05 ujutro sam spremio jednu sliku trkača na crvenoj stazi gdje se vidi koliko je trkača u kojem sektoru. Iako skidam kapu a i uživam u rezultatima najboljih svemiraca mislim da su svi u krivu koji kažu da onu koji su na stazi 40 sati nemaju što tu raditi. Da nas nema ( ovih 203 na slici ) ne bi bilo niti trail utrka pa niti najbolji ne bi imali gdje trčati. 

Ovim putem želim zahvaliti ekipi što mene i moj OKP trpi tih četiri dana u godini i hvala dragoj koja tripi mene i moj OKP već malo duže od četiri dana u godini. Ne znam da li sam više ponosan na vaše ili svoje uspjehe . Naš a mogu sa pravom reči da je naš Antun je u svojem tekstu lijepo napisao "svi smo uspješno završili svoje utrke i prije svega pobjedili sami sebe, a tko misli da je to jednostavno neka dođe i proba." E to ljudi meni znači trčanje !!! 

p.s. Ekipo nemojte ništa na sebi mijenjati jer ste najbolji !!!