Že100ko - „Umiru(ju)ći peloton“

 UPOZORENJE : Iako ću se potruditi dočarati što že100ko je i predstavlja već na početku teksta sam siguran da je to borba sa vjetrenjačama. Za svakoga že100ko kreira zasebnu priču. Ja ću u ovom tekstu pokušati ispričati svoju ( pretočiti u tekst ) 

Petak je 22:45, četvoro nas već na parkingu Vugrinščak . Kaže Nino Kovačić bumo došli malo ranije da se podružimo , kao nećemo imati vremena slijedećih 20 sati za druženje ?! I tako se mi neki družimo vani na hladnome a neki se druže u autu na toplome. Nino nam je svima podijelio karte koje je pripremio, lijepo je to uvezao, upisao glavne točke, prehranu, vrijeme meditacije, happy hour … predivno. Mi smo se svi zahvalili kako su nas majke učile te onda lijepo presavinuli kartu na najmanju moguću mjeru i strpali je u neki džep koji nećemo otvarati . 

Kako vrijeme prolazi sve više auti na parkingu, nešto meni poznatih ljudi a nešto novih iako opet drugima poznatih. Ispada da kada sve isprepleteš da svi sve znaju. Marijan Malčević je tu i spominje neki roštilj, gdje ćeš čovjeće spominjati roštilj ljudima koji imaju dva sendwicha u rukskaku . Noć ne može biti lijepša, temperatura aman-taman a mjesec svijetli da ti lampa nije ni potrebna. Kako se ponoć približava svi se lagano pomiču prema startno / ciljnom mostiću. Ide klasično slikanje, jedna ozbiljna i jedna vesela i naravno legendarni Sabljin UPRI. 

Grupica od 20tak i kusur ljudi kreće polako već godinama ucrtanim stazama smirenog pelotona. Nakon 150 metara smireni peloton ostaje bez troje koji su mam požurili da dobiju stol na suncu kod Radića ,

zvat ćemo ih nervozni peloton iako je tu bilo i zanimljivijih imena . Ostatak ekipe nastavlja tupkati polako  i zauzimati cijelu cestu. Nakon par kilometara peloton se opet razdvaja na dva, ovaj drugi naš ćemo u prvoj fazi zvati Umirujući samo da se razlikujemo od Smirenog. 

Šest nas je i kao vođa puta se nametnuo Dario iako nije bilo demokratskog glasanja. Kao on zna put ipak mu je ovo treći put za razliku nas piceka. Ovo oko poznavanja puta je jako diskutabilno jer smo u par navrata pogubili stazu pa ajmo MK varijanta po azimutu. Kao oficir za moral i viceve ( ovo zvuči ko u Alan Fordu ) namentuo sam se ja i to naravno bez demokratskog glasanja. Sada ste već primijetili da u ovom pelotonu vlada totalna anarhija, nema tu reda, svako radi što mu paše. 

Kilometri prolaze, izmjenjuju su šume, putići, ceste, seoca. Prolazna vremena svih pelotona mjere se po lavežu pasa u selima. Zadnje nam je prolazno vrijeme 15 minuta nakon Smirenog a Nervozni se valjda već vrača doma. Kako je ekipa shvatila da kod uprića imam „laganih“ problema sa dolaskom do zraka pa mi prioritet nije pričanje postao sam objekt sprdnje, nisam to očekivao od njih !! „Ajde Branko ispričaj nam sada jedan vic baš bi nam pasalo“ – odjeb… je jedino kaj sam mogao ispustiti iz sebe. Nisam im ostao dužan pa u fazi povrataka natrag kada su počeli kukati ja sam tjerao na trčkaranje. 

Oko 30. kilometra smo sišli sa ceste i došli u razrušeni dio šume i ne bi našli puta . Ono , ideš ravne ne, leve ne, neg desne, ne. Vrtimo se mi tako u krug kad u daljini dolazi lampica, možda lampica zna gdje je put. Lampica je znala put, lampica se pretvorila u Ana Kriste, lampica se pridružila ostatku ekipu i time zaokružila družinu na 7 veličanstvenih ili 7 patuljaka, sada se ne sjećam više. Lampica Ana je prije dolaska do nas napravila 4 kilometra viška . Na kraju se ispostavilo da se ona više veselila nama nego mi njoj. Samo kao tehnička informacija, ni onih 4km viška joj nije bilo dosta da zaokruži 100ku. Ana je u ekipi preuzela zadatak arbitra , naravno opet bez glasanja ali na to smo već navikli. Kada se dečki posvađaju kojim putem treba ići onda Ana uletava, vadi mobitel i odriješito prstom pokazuje smjer. Naravno mi svi bez pogovora u smjeru prsta. 

Kako smo se približavali Gornjoj Vasi tako je Jadranko Pavlinić počeo kukati kako je njemu dosta i on će čekati autobus. Nije ostao čekati autobus ali je zato nastavio kukati ostatak puta kako će on na autobus, čak kada je stajao pored svog auta nakon že100ko govorio je da će čekati autobus. Putem je bila diskusija da ga gurnemo u provaliju ili da mu uzmemo sve iz ruksaka kaj nam treba i gurnemo u provaliju. 

U Griču lagana pauza , punjenje sa vodom, punjenje sa slatkim pa pokret dalje. Malo poslije 6 sati kreću naznake svitanja a u 7 izlazi dugo očekivano sunce. Na bregima smo prema Geri i pogledi su neopisivi. Niti jedan fotić ne može dočarati što ljudsko oko vidi. Zbog ovog se isplatilo tabanati 7 sati po mraku. Uživamo u toplim zrakama sunca, naslikavamo se ko mala djeca i lagano tupkamo prema Sv. Iliji. 

Sve je nekako lakše i veselije kako je dan izašao, ekipa opet počinje komunicirati, čak je i Jadranko zaboravio na autobus ( slijedećih 15 minuta ). Stigli na Geru !!! Kratka pauza zbog naslikavanja i vađenja šodra iz Hokica. Živjele Hokice i šoder !! A sada se svima misli šihtaju na Sošice i Radića, svako ima svoj favorita a moj je Radler. Mislim da smo dionicu Gera > Sošice odradili sa pejsom 5m/km. I eto ga Gostionica Radić !! Ko Sveti Gral na sredini Sošica. Parkiramo štapove i zauzimao sve stolove, nije da je bilo gostiju. Gazdarica izlazi na terasu i sva u čudu pita od kud vi pa rekli su mi da više nema nikoga. Tko vam je to rekao ? „Onaj kaj je zaboravil kak zgleda britvica, došel je sa nekim curetkom kaj je tak mala da bi ju vu džep mogel staviti “. Martin Resetar ako se vidiš u ovom tekstu i
trebaš se vidjeti !! U tekstu od že100kom piše da se u Sošicama popravljaju čarape i namješta frizura prije kretanja dalje. Ja ne da sam popravio frizuru već sam promijenio i cijeli outfit, sad zgledam ko neki maneken. 

Nakon napajanja i uljepšavanja ekipa kreće dalje. Naravno Jadranko napominje da on više ne može i da će ići na autobus. Sada nam se na putu izmjenjuju prizori jedan ljepši od drugoga, Sopot, Draganov Mlin, kambođa, Brisalo. Kod Griča kratka pauza da se nadopuni voda i izbaci šljunak iz tenisica a kod Draganovog Mlina da nahranimo mačku koja baš i nije izgledala neuhranjeno. Imam osjećaj da samo čeka planinare i profitira. Ekipa nastavlja polako i sve više ime pelotona prelazi iz Umirujući u Umirući i sve više ekipe pita Jadranka gdje stoji taj autobus. 

Kako je dan prolazio tako je i temperatura rasla a time i potrošnja tekućine pa je ekipa malo prije drugog prolaska kroz Dragonoš ostala bez iste. Tada kreće nažicavanje po kućama a nije baš da puno ljudi živi po tim selima. Čak se počelo i pričati da su neki na začecima že100ko kada se još navigiralo sa sekstantom po zvijezdama zakopali neku cugu koju se dan danas nije pronašla. Posrećilo nam se dva puta, jednom kod vikendaša koji su nas obradovali sa 1,5 litre mineralne i litrom izvorske vode. Podijeli smo bratski i krenuli dalje. Nekako smo se nadali da će možda Brko još sa kombijem biti u Dragonošu. Priče se da se dečki znaju zarakijat pa ostane duže ali mi nismo bili te sreće jer su su baš danas odlučili svi biti trijezni . 

Sreća nas je pomazila drugi put 100 metara dalje gdje smo naišli na starosjedioce koju su nam drage volje ponudili svoju pipu. Nudili su oni i rakije i jabuke i kruške !! Na kraju Dragonoša oni pametniji i iskusniji od mene su prilikom prolaska ostavili sebi neku cugu ( čitaj Jure Žunjetić ) pa su sada imali Cole, a ja samo mogu pjevat "drugi puta ću pametnije" Sretni, napojeni krećemo dalje prema Šoićevoj kući ali i prema Oštrcu tj. PD Željezničar. 

Želja nam je prezalogajiti u domu ali shvaćamo da ne stižemo u radno vrijeme. Kao pravi vođa Dario kreće nazivati dom i taman na cesti pred Šoićevom dobiva Grofa na telefon i dogovara da nas čekaju. Mam je bilo lakše se penjati od Šoićeve znajući da bumo gore nekaj konkrento spili ali i pojeli. Kako mi je na pameti samo bila štrudla tako sam i požurio i došao par minuta prije ostale bande. Pite slane, štrudle slatke, radleri, pive , svako nekaj po svom ćefu. Nakon pol radlera spenjal sam onaj komadić do Oštrca ko da nemam 85km puta u guzici. 

Mrak nas je uhvatio na usponu do doma tako da su se lampice ponovo popalile. Kreće završni spust od doma prema cilju. Tu se već naveliko vidi kako svi imaju neke probleme, koljena i zglobovi škripe, žuljevi pucaju i peku. Sve smo bliže cilju i sat kaže još 2,5km što je sa ovim pejsom još 40tak minuta ali ne tada dolazi završni ispit. Zaustavljamo se pred gomilom balvana u Palačniku. Kada kažem gomilu onda mislim na kao kada na Sljemenu vidite pored puta naslagano milijon balvana ali ovdje ti balvani nisu lijepo naslagani jedan na drugoga već razbacani po cijeloj šumi. Gatamo pred „Balvan revolucijom“ što i kako, gdje se može proći. Možemo li zaobići sve to, otvaraju se Strave i pregledavaju staze od Nervoznog pelotona pa da shvatimo kam su oni išli. 

Prošlo je 15 minuta i odluka pada, idemo sempre-drito, akcija azimut. Lampice kreću jedna po jedna. Na početku Jadranko koji probija put ( njemu se žuri na autobus ) a ja na začelju kao metla da znamo da su svi prošli . Sat vremena se izmjenjuju balvani i grane i da ne bi bilo jednostavno i božjakovina. Napokon su se balvani prorijedili i izašli smo na put prema Vugrinščaku. Ostalo se skotrljati zadnjih
kilometar koje sam sam veseljem odradio, komentar od ostatka ekipe je bio kada sa se zakoturao prema dolje koji idiot ima snage sada za trčati . 

I evo nas mostić je tu na istom mijesti gdje smo ga i ostavili a mi stariji 22 sata. Branimir Šloser vadi pive, do sada ga nisam spominjao jer nije imao neku zapaženu ulogu u pelotonu. Da nije sada na kraju izvadio pive sada vjerojatno ga u tekstu ne bi ni bilo ! 

I što reći na kraju ? Najradije bi obrisao sada cijeli tekst ali znam da moje najvjernije pratiteljice lika i dijela ( Elza Čoksić Božić , Tadeja Krušec, Renata Hršak. Danijela Ex Saraja Horvat , Sandra Juhaz )  žele svoj laksativ za ćenifu !! A znamo kako je to bitna redovita stolica u „njihovim“ godinama !

Ovim putem zahvaljujem cijeloj ekipi na strpljenju , znam da sam ponekada težak i to najviše po vječitom odgovoru koji dobijem od svoje drage Danijela Orešković Baričak na pitanje da li sam ti težak ? „Misliš sada ili općenito ?“ 

Ljudi dođite na že100ko i sami napišite svoj jebeno predugačak tekst !