Blatersa

Evo nakon tjedan dana žvakanja dojmova sa utrke ( ako ovaj evenat uopće možemo tako zvati ) napokon da sjednem i pretočim misli u slova. Već na početku problemi sa naslovom, nikako da nađem odgovarajući a onda shvatim da je samo Blatersa više nego dovoljno. Za one koji su je „konzumirali“ već sama riječ unosi neki nemir ali pozitivni, za one koji još nisu strahopoštovanje. 

Kako za sve trke tako i za ovu ako ne i poduplano odrađen je proces „zagrijavanja“. Pod „zagrijavanje“ mislim na cijeli put / proces koji prethodi samoj utrci, od odluke da se ide, čitanja blogova, istraživanja staze, opreme, hrane. Meni taj proces znači puno i istinski uživam u njemu. Moja draga isto tako „uživa“ u tom mom „zagrijavanju „ jer mora sve slušati ( svih 42 sata strategije ) i klimati glavom. Dobro je što je i ona trkačica pa ipak razumije što baljezgam. 

I što se onda desi je za kronike malog Perice, šok i „vjeverica“. Izašao je službeni raspis za utrku i na njemu piše pod uvjetima za prijavu „jedna trail pedesetka u zadnje 2 godine“ i to ne malim sitnim slovima već ravnopravnim velikim i istovjetnim sa ostalim slovima. Kak to misliš, to do sada nije bilo ? Što sada ? Moja malenkost ima samo 42Km ŽUT-a ( svako tko je trčao ŽUT u kolovozu zna da vrijedi bar duplo ) Gdje da sada zaradim još tih 8km. Ništa od toga !  Idem probati sa varijantom srcedrapateljskog e-maila tipa „od kada sam se rodio samo želim ići na Blatersu i cijeli život sam podredio tome“. Razmišljao sam da ga napišem i vlastitom rukom te ispustim poneku suzu na papiru ali sam se sjetio da onda moram po poštanske marke, kovertu pa sam odustao od te varijante i zadržao se na e-mailu. Brzo sam dobio odgovor koji je glasio „nemeže“, pravila su pravila. I to je to ? Da li će projekt Blatersa pasti na FTJP ? 

Potaknut ekipom ( Slavko Sopina, Suzana Stanić, Igor Kolaric ) i svojom tvrdoglavošću odluka je pala „Nebu mene niko je…u mojoj kuruzi“ i idem inkognito ili ti Underground na najpoznatiju Zagrebačku

Underground trku. Samo da se zna da nemam kukuruzište i isto je samo spomenuto radi slikovitog prikaza moje upornosti da me ne bi netko sada prozivao da sam dobio neke poticaje . Nekih dva tjedna prije utrke krenulo je testiranje odjeće, obuće, hrane, praćenje vremenske prognoze, vodostaja kupe-une-save i visine snijega na Platku . Ovo praćenje vremenske fakat ne znam zakaj radim jer jedan dan po njoj pada kiša, drugi dan snijeg  a treći žuti saharski pijesak. Sve u svemu do par dana prije mirisalo je na snijeg i dobar minus što je na kraju bilo i točno ali ne ekstremno kako je pisalo. 

Sada kreće drugi dio priče u kojoj sam skoro popu.. odlazak na Blatersu . Imao sam osjećaj kao da se sve urotilo da ja ne odem na nju. Sada se mogu smijati tome a moglo je biti i tragično ili više tragikomično  Kao prvo ovim putem se još jednom od srca zahvaljujem svom frendu Nino Kovačić što posta svašta po fejsu i stravi. Petak je 17.12., cca 05:30 ujutro, pijuckam kavu i surfam bespućima interneta kada naletim na post od Nineka „sutra trka svih trka“. Gledam vrijeme posta četvrtak 22 sata. Kak misliš sutra trka svih trka, si ti stari nekaj pobrkal ? Trka je sa subote na nedjelju, valjda ja znam jer ja sam taj koji ima sve isplanirano do tajminga ispijanja vode na utrci. Nakon kontaktiranja Nineka, Slaveka i inih definitivno imam potvrdu da krivo tumačim vrijeme koje piše na gelender stranici. Nije da me moj brat Robert također nije 5 puta pitao pa „kaj nije blatersa petak na subotu ? Tak je uvijek bila“ . Ma ne, promijenili su !!  Još uvijek me prođu trnci kada se sjetim da sam mogao u subotu ujutro čitati izvještaje ekipe sa Blaterse a da sam nisam bio na njoj a da ne pričam da bi jadna moja draga morala gledati moju razočaranu njušku ( ne bi joj bilo prvi puta ) punih tjedan dana ako ne i svih 365 do slijedeće blaterse. 

Znači ljudi da utvrdimo 00:00 je početak dana a 24:00 je završetak dana. Naknadno sam saznao da ne bi bio prvi u povijesti blaterse koji se pojavio na startu u subotu u ponoć. Ova zavrzlama je na kraju donijela i jedno dobro jer sam u biti noć prije blaterse odspavao ne znajući i ne stresirajući se . Na sam dan trke probao sam popodne nešto odspavati ali bezuspješno. Moram naglasiti da nisam noćni tip pa sam se bojao kako će moje tijelo sve ovo probaviti. Ja sam inače onaj koji u ponoć ide na prvo noćno pišanje i jedenje nutele a ne na cijelo noćno bauljanje po šumi ( samo da se zna nutelu jedem sa žlicom jer kruh deblja ) . 

Napokon došao je taj trenutak pa smo draga i ja sjeli u auto da me odveze na start. Vožnja je trajala pune dvije minute ( taman automatik prebacio u treću ) ali ne jer se nekaj desilo već zato kaj živimo u Podsusedu. Na startu se već skupilo podosta ljudi, neke poznajem, neke ne. Tu je Nino legenda koji posta kada treba, tu je Antun Patrčević koji zaboravlja rukavice kada ne treba ali jak je i mlad i bedast pa će preživjeti . Eto i Mario Tepeš koji će sve što mu Medvednica podvali izdržati samo da kasnije može Popeka prozivati na fejsu kako njega nije bilo. Prije trke odluka je pala da ću se prikrpati nekoj skupini blatersičara koja mi odgovara tempom ali i poznavanjem staze. Dodijeljen sam pukom srećom dječjem vrtiću Blatersa tete Renata Hršak ali o tome ćemo kasnije u tekstu . 

Eto ga  23:59 i legendarni UPRI. Homogena masa ljudi kreće i polako se giba prema Bizeku, osim onih par brzića kojima se žuri na prvi jutarnji autobus iz Biškupeca Zelinskog. Zauzeli smo cijelu cestu kao da idemo osloboditi stari grad Susedgrad od Turaka. Na ipsilonu Vrela / Prigornica većina ljudi kreće poprijeko a ja dobri poznavatelj kvarta odlučujem povući 15tak ljudi i otići ko čovjek preko Poreščine . Trka u biti počinje nakon 4. kilometra ulaskom u šumu na stazu 2 prema Glavici tj. Ponikvama. Lampe se pale, asfalt prelazi u blato, magla se spušta, vidljivost se smanjuje. I dalje je većina grupe homogena i svi stupaju jedni iza drugih kao da je Igmanski marš. Vidljivost je sve manja pa se usredotočujem samo na metar ispred sebe jer sve ostalo je samo kao jedan veliki bijeli zid. 

Nakon Glavice kreće tu tamo gubljenje ali glede da je šuma skroz prohodna nije se problem vratiti na pravu stazu. Do Ponikvi velika grupa se pretvara u više manjih te se mogu pratiti svjetla tj. koja je grupa krenula kojom stazicom. Ide livada Ponikve ili ti više lokva Ponikve pa izvor pa raskrižje 6/8. Negdje gdje se lomi put prema Grafičaru ili Sopot Slapu ostaje nas grupica od 10tak ljudi koju pratim jer imam osjećaj da jako dobro poznaju stazu. Nije da ju je ne poznajem ali ljepše se gubiti u društvu nego sam. Na čelu kolone, nekada na kraju a i sredini teta sa nekim svjetlećim šorcem kojeg kao da je namjerno obukla da je svi u grupi uvijek vide. Teta koju ćemo uskoro početi zvati Renata jer joj je tako ime svako malo doziva članove družine . Bruno si tu ? Jesam. Danijela Ex Saraja Horvat jel sve ok ? Je. Doziva ona tako po redu ali mene nitko ne doziva pa rekoh da se javim. Zašto mene nitko ne doziva ?

„Pa kako se zoveš ? pita Renata“  Branko mi je ime. „Branko si tu - pita Renata ?“ a ja sav sretan jer sam upravo postao punokrvni član „DV Blatersa“ pa vičem i svega glasa - tu sam, tu sam. 

Do Grafičara smo se malo gubili pa malo kratili ali uspješno stigli. Kod Grafičara nas je napustio jedan član kojem je i plan bio ići samo dio puta, mi ostali smo hrabro krenuli prema Gelenderu. Na Gelenderu malo poslikavanja uz toranj i žičaru ali bez stajanja . Nakon vrha napokon malo trčanja . Dobro dođe rastegnuti noge nakon sveg tok planinarenja uzbrdo. Vrtić skladan, jedan za drugim kao da se držimo za onu dječju špagu i po singlici jašemo do Hunjke. Kod Hunjke ( 20km ) piš pauza. Za ne vjerovat kako čovjek može u 2 minute zgurati pišanje, neku klopu, cugu ali i video poruku mojoj dragoj da se ne brine . Znam da doma cijelu noć bulji u Garmin LiveTrack kojeg sam aktivirao. 

Staza poslije Hunjke ide više prema dole nego gore i za očekivati je da je to lakši dio ali od tog dijela Blatersa postaje ono što joj i samo ime kaže, blato, blato, blato. Konstantno surfanje po blatu na nizbrdicama uz grohotiranje tete Renate koja nas u podnožju snima i navija da padnemo ( kako nisko i neočekivano od nje ). Definitivno mogu reći da je od Hunjke krenula zajebancija i kilometri su prolazili kao od šale iako je blata bilo sve više i više a i pokoji pad ili gaženje do koljenja u vodu nije izostalo. 

Na Mrzlaku smo stali samo da dopunimo vode i odmah pičimo dalje. Tu sam napravio kardinalnu grešku jer nisam skinuo rukavice kada sam točio vodio u bidon. Znate već kaj se desilo, zalio sam ledenom vodom obje rukavice tako da sam si slijedećih par kilometara spominjao familiju. Staza sada ide malo gore pa malo dole, gore hodamo jer nemremo trčati zbog umora a dole opet hodamo jer nemremo trčati zbog blata. Pomalo sve više želim osjetiti asfalt pred Zagorkom, malo da mi se noge odmore od ovog grčenja na nizbrdicama. Evo napokon asfalta ali ne, ne, nije to poznati asfalt kod Zagorke već sam neka lokalna cestica koja se ispriječila između dvije šuma i novog blata. I napokon Zagorka ( 33km ili 2/3 staze odrađeno ), legendarno mjesto posjete onih koji dođu poslije 07 ( vrijeme otvaranja ). Dočekala nas je ekipa sa okrijepom , ima cole, ima pelinkovca … Smažem jednu colu i skoro se zbljujem od silnog zraka kojeg sam progutao zajedno sa njom. Opet brzinsko pišanje i video poruka dragoj. Hladnoća i umor rade svoje pa se tijelo pothlađuje za čas ali eto začuje se mili glasić tete Renate „Ajmo, autobus za Biškupec Zelinski kreće dalje, ne čekamo nikoga“. Ekipa poslušno i u tišini jedno za drugim kreće gaziti po cestama Laza Bistričkog. Tijelo se opet počinje zagrijavati tako da je lakše. 

Nakon kratkog trčkaranja krećemo na stazu 47 koja je već opjevana više puta u povijesti . Postoje priče da neki još uvijek pokušavaju naći izlaz sa nje. Kako je krenula 47-ica tako je krenula neka priča ili ti više zajebancija oko 6 brijegova do Zelingradskog makadama. Jebeš me ako mi nismo prošli 206 brijegova pa svako malo - Jel to, to ? „Nije, samo još jedan pa smo na makadamu.“. Nekak imam osjećaj da je to bilo namjerno laganje ( ili kao bi Hebrang rekao ne govorenje istine ) samo da škvadra izdrži . U toj fazi malo je falilo da pokrenemo ustanak i promijenimo vođu. 

Tijelu je pomalo bilo dosta pa su krenuli bolovi, prvo jedno koljeno pa drugo, pa zglob i tako to. I drugi nisu bili pošteđeni bolova tako da je nastala neka zlokobna tišina. Dobra stvar je da se malo prije 07 sati počelo razdanjivati pa smo barem izašli iz mraka. I napokon prošli mi taj 606 brijeg i došli na poznati makadam Zelingradski . Samo još zadnjih 5km do toplog vatrogasnog doma. Bolovi nestaju, osmijeh na licu se pojavljuje. Ovdje je krenuo raspad grupe, Renata i Željka su se odvojile i krenule bržim tempom, ja iza njih a iza mene ostali Bruno Šimić i Filip . Glede da staza ide prema dole uspio sam stići cure ali nakon kraćenja na zavoju poslije starog grada Zelingrada odoše njih dvije puno parom a ja nastavih laganim tempom. 

Sve sam bliže cilju a u susret po makadamu ide auto . Reko koji sa k. ide auto tu a ono Mrakonja ili ti legenda Sopina Slavko. Slavek je bio dio moga „zagrijavanja“ za Blatersu i glavni savjetnik . Kako je i on pratio moj LiveTrack vidio je da smo fulali stazu a kako se nisam javljao na telefon ( bio sam zauzet trčanjem ) čovjek se zabrinuo. Krenuli smo prema cilju zajedno, on motoriziran a ja još uvijek na nogama. 

Kao što znate da sam na samoj trci ilegalno tako sam mislio ući u Dom na par minuta dok draga ne dođe po mene pa onda ići ali Slavek je imao druge planove. Otrčao sam taj ostatak makadama i ceste do Doma , sat je zaustavljen na 48.98Km / 1769m+ / 08h09m. Slavek me dočekao i prvo potjerao unutra a onda potjerao da sjednem za zapisnički stol. „Ime i prezime“ kaže Sablja dubokim oštrim glasom, ja
odgovaram tiho da ga ne naljutim „Branko Orehoci“ . Uzima Sablja olofku ( trajnu ) i piše po papiru svih papira, papir koji dokazuje da sam se ponovo rodio kao ratnik Blaterse / dijete Medvednice. Taman ustanem sa „the papirom“ kada u taj tren dolazi i moj najveći obožavatelj i navijač ali i osoba koja je cijelu noć trčala samnom u mislima , moja draga Danijela Orešković Baričak. Koji osmijeh na licu sada kada zna da ćemo i dalje zajedno otplaćivati dva kredita i živjeti na kruhu i vodi. I tako ja zapisan u zvijezdama koje sjaje iznad Medvednice, u jednoj ruci sa sendvičem od pršuta a u drugoj sa pivom iz Lidla stojim ponosno za šankom DVD Biškupeca Zelinskog i mislim …

Ovo je bilo genijalno, ovo treba ponoviti.

p.s. Napokon sam za šankom prvi puta vidio lica svojih suboraca Renate, Danijele, Dijane, Filipa ( koji je isto kao ja inkognito ), Brune, Dijane  jer do tada ili ih gledaš u leđa ili ih ne vidiš jer su zapakirana u kapuljače. Nisam mogao odabrati bolje ljude, nije falilo niti zajebancije ali niti ozbiljnosti kada je trebalo. Valjda je to karma vratila sve što mi je radila prije starta.