Blatersa vol16 „Još malo pa će makadam“

Htio sam prvo napraviti anketu da li želite moj novi tekst ali sam shvatio da je to totalno nepotrebno jer znam da svi jedva čekate čitati nove dogodovštine Princa od Dragonoša. Tekst je i opet dugačak ali svi koji su do sada čitali moje tekstove znaju da je na kraju nagradna igra sa pitanjem iz teksta pa ga vrijedi cijelog pročitati . 

U ovoj priči svi su likovi stvarni osim psa kojeg Renata vidi na 47ici (da Renata pas stvarno nije bio tamo ) . 

Ove godine ideja je bila da se skupi prošlogodišnja ekipa pa da idemo zajedno ali glede da su Danijela Ex Saraja Horvat  i Dijana Janzek krenule „polDanijela Ex Saraja HorvatovojDijana Janzekiti. Tko im

je kriv mogle su biti spomenute sa nekom zanimljivom anegdotom ili pošalicom ali . Priprrma sa moje strane nije bilo nekih posebnih , ipak sam ja sada iskusan i imam već 1 ( slovima jednu ) otrčanu Blatersu. Bilo je samo pitanje kako se obuči a sve je ostalo poznato. 

Zbrojala se ekipa pred dvoranom spremna da se oduzme na slijedećih 50tak kilometara. Dolazi ponoć i legendardni UPRI i standardno ekipa koje zauzima cijelu cestu kreće prema DVD-u. Ove godine nas na ulazu na stazu 2 prema ponikvama nije dočekala magla pa je to bilo olakšanje jer vidiš više od dva metra staze ispred sebe. Put do Ponikvi prošao je bez problema pa se čak uz malo MK-e zaobišla lokva i nastavilo dalje . Bilo je nešto blata kao naznaka da bi nas nakon Stepinca mogla dočekati i prava Blatersa. Kod Jambrišakovog vrela prva samoposlužna okrijepa, okupilo se ljudi ko da je neki parti. Preskačemo okrijepu i nastavljamo dalje 8icom prema Grafu. Šteta kaj nemam neki dobri fotić ali na dijelovima osmice gdje su veliki zavoji pogled na nekih 30tak lampica koje u koloni marširaju je jeben. Ovdje shvatiš koliko ljudi vole ovaj event. Hvala ti Sablja ovim putem što i dalje radiš to što radiš. 

Uz nas cijelo vrijeme je hopsala kao Jelenko „mala“ Marcela, ubija nas u pojam jer dok mi usmjeravamo svu koncentraciju na udihavanje što veće količine kisika u sebe ona trčkara uz brdo kao da je na nekom školskom izletu pa sada oni tu beru cvijeće i ne znam što. Iza nas Dario, Jure, Šloser dio
moje ekipe sa že100kog koji dobacuje (čitaj podjebavaju) „Branko može jedan vic“ . Za one koji ne znaju o čemu je riječ neka pročitaju moj „kratki“ osvrt za zadnjeg že100kog. Gazimo dalje, prolazimo kopanju pa Graf pa Tomislavac i eto nas već na vrhu. Kod tornja jedan kviki, vi perverznjaci mislim na selfie pa nastavljamo prema Hunjki. 

Topovi za snijeg su u punom pogonu tako da sam slijedećih 2 kilometara trčao sa slojem od dva centimetra snijega na naočalama a i Bruno se nešto žalio da su mu se zamaglile leće. Kao i prošle i ove je Renata obukla svoj svijetleći šorc znan kao „Follow the Zagorska Disco rit“ pa sam dobio zadatak da ga kvalitetno odslikam . Kada izađe ovaj tekst slijedi objašnjavanje dragoj da je slikanje ženske riti po Sljemenu bilo čisto profesionalne naravi.  Prva prava stanka (od punih 4 minute ) je kod Hunjke . Pišanje, pijenje, jedenje u toplom domu . Da baš, više skrivanje u zavjetrini ispred zatvorenih vrata doma. Krećemo dalje jer znamo da je redovno radno vrijeme DVDa u Biškupecu do 10 sati pa valja stići na vrijeme. 

Do Hunjke definitivno nikom nije potrebna navigacija a nakon nje ponekad dobro dođe. Navigiranja se primio Bruno jer Renata ima pre-moderan sat koji ima puno gumbića i ona se na njemu ne snalazi . Ja navigaciju nisam ni startao jer sam odlučio da netko drugi bude kriv za kriva skretanja i gubljenja. Evo nas za čas kod Stepinca pa kreće zvonjenje, križanje i blagoslavljanje svetim Renatinim Orahovcem. Ovo zadnje je potrebno da bi se zjenice maksimalno raširile jer kreće dio koji je Blatersi i dao njeno
popularno ime pa valja pripaziti. Bruno i ja polako sa štapovima da ne bi bilo sve četiri u zrak pa na guzicu a za razliku od nas Renata ko mali gujdek uživa u blati, kliže se, smije se i vrišti. Ja ne kužim kako ona ostane na nogama. Koristi neke tenisice koji imaju manju ripnu nego slick gume na formuli 1 a štapovi koje je ponijela su uredno cijelim putem  bili zvezani na ruksaku. Valjda da ih ne zmaže.  

Na jednom dijelu staze došlo je do razilaženje mišljenja kamo treba krenuti i naravno tada se u daljini pojavljuje lampica. „Nobody expects the spanish inquisition“ Tko dolazi ? Jedna jedina „skupim malo viška kilometara“ A.K.A. Ana „Arbitar“ Kriste . Razrješava spor oko smjera i priključuje se nama uz napomenu da smo joj mi prebrzi . Prebrzi smo joj bili skroz do kraja, svih 20 i kusur kilometara koje je bila sa nama. Pičimo dalje i gacamo po raznim vrstama blata. Na jednom se skližeš a drugo ti se toliko naljepi po tenisicama da iste izgledaju ko oni električni autići u luna parku. 

Na stazi se počinju pojavljivati komadići crvene cigle što za nas „iskusnjare“ znači da je još manje od
kilometar do Laza. Na Lazu frendly face, Ivana Jonke Jonkica  sa švedskim stolom. Nema čega nemaIvana Jonkečipsa, juhe, cedevite …. I sve posluženo sa ogromnim osmijehom na licu. Fala ti na tome a i svima koju su ikada imali open buffet na Lazu u 04 ujutro. Krećemo dalje jer nas čeka zadnja trećina utrke, psihodelija na 47. Ali ja sam spreman, imam set novih starih viceva. Ekipa obožava moje viceve,  jedino nisam skužio da li se smiju njima ili meni. Tabanamo neko vrijeme po cesti a onda opet u šumarak. Iako sam mislio da je sa glavnim blatom gotovo opet nova doza sklizanja i proklizavanja. 

Dolazimo do dijela „iza 7 gora“ ili 6 ili 12 nalazi se Zelinski makadam. Broj bregova ovisi kada počneš brojati  i koliki postotak nagiba mora biti breg da bi se brojao. Počinjemo se gubiti više puta pa Brunino navigiranje dolazi pod upitnik. Mislim nije da smo mu do sada vjerovali ali kada je Renata rekla „Ja ovu kućicu nikada u životu nisam vidjela !“,  a ženi je ovo šesta Blatersa. Mogla se vidjeti zabrinutost na mom licu. Nakon sim-tam, sim-tam evo nas opet na putu. Još malo pa smo na makadamu, ovo je postala poštapalica slijedećih valjda 4 kilometra a makadama nigdje. 

I evo ga ko svjetlo na kraju tunela, Zelinski makadam. Cesta koja vodi do sira, vode i suhog kruha. Još samo „malo“, evo ga stari grad Zelingrad ( da, da Renata znamo da nikada nisi stala da ga pogledaš. Mislim ponavljaš se tom rečenicom svake godine). Nakon starog grada ide skraćenica drito zdolun na što se svi složimo (osim Renate ) da nejdemo pa ćemo okolo po cesti. Naravno išli smo kraticom, na
slici 2 možete vidjeti naša sretna lica. Završnih 3 kilometra Bruno i Renata se lagano odvajaju, Ana lagano iza mene. Osjećam da je vrijeme da se potegne i prestižem ovo dvoje sa laganim ubrzanjem. Njihov komentar je bio da gle ga samo se zajebava dok su gutali moju prašinu. Kilometar prije kraja Renata me prestiže (čitaj pustio sam jer su me učili da dame imaju prednost ) i slavodobitno uletava u cilj. Vrijeme nam je bilo cca 8h15m. Nije loše, samo 4 sata nakon prvog. Na kaj taj ide nije mi jasno. 

Epilog, nema epiloga. Vidimo se slijedeće godine.

p.s. Kao što znate prošle godine se draga jako brinula da mi se nešto dogodi. I ove godine se jako brinula ali zbog totalno drugačijih razloga. Glede da se kvalitetno pokidala prije dva tjedna na Kamenim Svatima kada je oštetila „repiće“ na tri kralješka i od tada je polupokretna (ne brinite ovo je samo privremeno) i ja sam joj sve na svijetu (kako ovo romantično zvuči) jedini način da idem je obečanje da ću se vratiti sa zdrave obje ruke i obje noge, za glavu nije toliko bitno. Živjela ti meni moja Danijela Orešković Baričak 100 godina !Danijela Orešković Baričak