110 ili 111 ili 112 km Istre

 Tekst je napisan meni za dušu a dijelim ga sa vama jer ste mi dragi. Komentirajte, podjebavajte, dobacujte, samo me nemojte molim vas zamarati sa tehnikalijama oko samog teksta. Tekst je dug, u biti svi moji tekstovi su dugi ali ovaj je posebno dug. Ako ti se čita čitaj ako ne preskoči. 

Larisa je u jednom komentaru napisala kaj nisam ja veliki dečki (nije loše mislila, već više u nekoj šali) . Ne, ja nisam veliki dečko, ja plačem kada gledam tužni film, plačem kada slušam “tužnu” muziku, plakao sam nakon prvog maratona tako da ću plakati i većinu vremena kada ću pisati ovaj tekst. 

Prije nego cigo krene hvalit konja svoga moram redom pohvaliti.

Moju najBolju polovicu Danijelu koja je samo 3 mjeseca nakon žestokog pada na Kamenim Svatima otrčala Bijelu stazu i dokazala da je i dalje tvrdoglava. 

Dijanu koja ne da je otrčala 100 majlericu ispod 30 sati već nema niti jednu sliku sa staze na kojoj nije nasmijana

Elzu koja je ponos sviju nas (pogotovo OKP-ovaca), pala je i četvrta 100 majlerica, Draga Elza nadam se da ćemo svi biti uz tebe kada padne i ta jubilarna 5ta sljedeće godine. 

Anu koja se uspjela kao Feniks izdignuti iz pepela i iako je izgledala kao zombi vratiti se natrag cijelim duhom i tijelom na utrku i završiti sa stilom.

Dejana koji skupi više kilometara na utrci nego na samim pripremama za nju a opet sa lakoćom ušetava u cilj, naravno pri kraju time limita, ali to je njegov zaštitni znak.

Filipa koji je za razliku od nas na utrku uletio maltene sa puta pa ipak odradio utrku da nije zaplakao, dobro možda jednom ili dva puta ali nije više. 

Jelicu koju je ove godine zapalo da mene mora slušati sve od Buzeta do Grožnjanja, kada njen želudac više nije mogao to trpjeti pa je malo usporila ali ipak stigla u svom željenom time limitu.

Antuna koji je 110km otrčao za nas nepojmljivih 16 i ½ sata, možda zato kaj ga je “bodrila” Dragana !!!

Višnju kojoj je ovo prva ali definitivno ne i zadnja ultra, sada je osjetila krv na usnama

Renatu preko koje je „prešlo“ ne znam koliko ultraša kojima se sada piški sada kaki, sada bi ovo , sada bi ono zahtjeva na okrijepama. 

Tadeju, koja je opsluživala Elzu sa „omanjim kamperom“. A znamo kako je teško sa njim , mislim na kamper ne sa Elzom !

Zorana, koji se nije dao do zadnjega ali treba znati stati jer ultraški život nije samo jedna utrka.

Ajmo sada malo o meni. I ove godine smo u Umago došli na četiri dana tako da se stignemo aklimatizirati i pripremiti za utrku, jedino kaj je taj period aklimatizacije sve kraći jer dolazimo na isti dan a start utrke počinje sve ranije. I većina poznate ekipe je došla prije tako da smo se stigli podružiti i razmijeniti zadnje savjete. Svi su bili kul osim Ane koja je valjda potrošila 300 kalorija u 20 minuta samo na poskakivanju noge. Ne znam do kada je ta panika trajala ali svi smo pomalo bili zabrinuti pogotovo zbog toga što ju znamo kao opuštenu. 

Petak navečer odlazim rano na spavanje da odspavam nešto kada taman usnuo čujem krš i lom, Antun miče okvir od kreveta jer mu je premali pa da spava drito na podu na madracu. Škripi, lupa, ko da si u crtiću “A je to” ! Za ne vjerovat, susjedi iz pakla.

Subota je, sat za buđenje trebao bi zvoniti u 3:20h, a eto nas troje (Dejo, Antun i ja) bauljamo prije 03 po dnevnom boravku i okrivljujemo jedni druge koje je kriv kaj ne spavamo. Jedan hrče, drugi uzdiše, treći ima nepodmazane natikače pa škripe kada hoda . Svako kreće sa nekom svojom rutinom, doručak kavica, sokić- limunići i tako. Zbavljamo sve i odlazimo na bus. Na njihovu sreću nisam sa njima u busu pa su stigli još malo odmoriti, čak sam sa više strana čuo da su ljudi plaćali da ne budu sa mnom u autobusu a fakat ne znam zakaj.

Na startu prohladno pa skakućemo uz DJ-a i Talijance bubnjare. Svako ima neku svoju briju priprema ali vrh je Jelica sa šalicom kave i  tanjurićem ispod startnog luka, samo da nije i mali prst digla u zrak kako doliči (vidi sliku). Eto ga odbrojavanje pa da više krenemo, ovi na cilju su već nestrpljivi. Bez

nekog pisanog dogovora Dejo, Jelica i ja krećemo zajedno. Kilometri se nižu i evo ostalo je “samo” još 100km ili 101km ili … razvila se diskusija jer jedno piše na tragu, drugo na webu. Drago mi je da ta diskusija nije trajala sljedećih 100km ili 101km ili 102 koliko sam ja skupio sa vraćanjem po zaboravljene štapove u Bujama. 

Temperatura raste tako da mi koji smo i imali neki dodatni sloj na sebi skidamo isti i prebacujemo se u “Češki turist na Velebitu” mode. Utrka ide savršeno, kilometri se nižu, naslikavamo se, nitko nije gurnut u provaliju. Došli smo do križanja naše 110km i 100M staze tako da susrećemo sve više izmorenih duša. Glede da imamo “samo” 60km manje od njih pomalo ih prestižemo. Penjemo se na Gomilu sa koje puca predivan pogleda na okolna brda a i Žbevnicu koja nam je na rasporedu nakon što se spustimo u Trstenik. 

Na putu prema Žbevnici, Dejo pomalo posustaje pa viče: “Samo vi idite, ko mene je.., budem ja sam.”, i onda je počelo puhati vjetar u njegovo smjeru pa na sreću više zvuk njegovog jadikovanja nije dolazio do nas. Negdje na putu Gomila > Trstenik > Žbevnica skupili smo novu žrtvu koja me ne poznaje. Dunja je još jedna žena kojoj nitko neće reći da za nju nisu ULTRA trke i gazi , samo gazi. Kažu da je Dunjina rakija najbolja ali ju nije ponijela pa ćemo provjeriti drugi puta. Dok je Dejo još bio sa nama upozorio nas je da nakon nagradnog pogleda na predivnu prirodu sa Žbevnici stiže pokora u obliku sjebanog dugotrajnog silaska do Buzeta ali ….. 

Odradili Žbevnicu i krenuli prema dole, ženske razvezale priču o flancima, sadnji, rezidbi tako da sam nesvjesno ubrzao prema dole i taman mi valjda na kraju sjebanog dijela proklizne noga i bam. Odvali ja na kamenu ploču prvo rukom a onda na bok. Sjedim na kamenu u šoku, ruka sva krvava, bok boli a prva pomisao je samo da ne moram odustati. Cure su bile 100tinjak metara iza mene pa nisu vidjele pad a kada su se približile i shvatile da me ne mogu zaobići a da je ne skužim došle su do mene. Šalim se, čim su skužile kaj se desilo doletile su kao dva anđela, vade hitnu, maramice, čiste, krpaju.Ja mičem

ruku u svim smjerovima da vidim jel puklo što ali nije, bok boli ali je ruka ipak amortizirala dosta udarca tako da nije strašno. Popijem ibuprofen nakon što sam ga odbio ali su me onda obje grdo pogledale, onak kak mame pogledaju kad dijete ne pojede sav kelj u tanjuru. 

Stižemo u Buzet, na ogradi osmijeh mog života, moja Danijela, spremna da kao u formuli jedan asistira u pitu. Puni bidone, zove sestre, puni mobitel, daje puse, hrani me, briše zamusana usta, namješta mi frizuru i na kraju opali nogom u guzicu:“Ajmoooooooooooooo ti to možešššššš”. Nakon današnjeg drugog posjeta Buzetu odlučujemo da je vrijeme da krenemo prema Umagu. Sada za nas koje smo prošle godine bili na 69km dolazi poznati dio staze ali u drugo doba dana (poslijepodne). Uspinjemo se kroz kanjon koji je većinu vremena na suncu a vjetra ni za lijek tako da smo prije vrha ostali bez vode. Jelica baljezga o hladnoj orangini i to u staklenoj boci, kakve ima veze jel u staklenoj ili plastičnoj, nisam pitao dalje. Sreća naša na vrhu ljudi, špina na kući i ledena voda. Popunili zalihe i sa bućkanjem vode u želucu nastavljamo prema Butonigi. 

Svi koji su već pohodili ovom stazom znaju da je zajeb ako pomisliš da je gotovo kada krene spust prema jezeru. A ne, ne, ajmo još dva upricha pa je onda stvarno prema dole. Na zadnjem silasku naletili smo na Anu, mogu slobodno reći da je nervoza nestala ali po mojem mišljenju i volja za životom. Kreće se sporo i nekako bezvoljno. Kroz usta jedva prevaljuje imam dosta vremena da i odhodam do Umaga. Kako sam napisao u početku teksta njena priča je sretno završila i Ane je u svoju kolekciju gluposti koje je napravila u životu stavila i prvu 100 majlericu. 

Poslije Butonige par kilometara ravno pa ajmo opet u vis, sve manje pričamo a sve više dišemo na usta. Kako se dan gasio tako smo na vrhu stavili lampe i krenuli put podnožja Motovuna, na stazi u kanjonu dosta blata a glede da je mrak sve komplicira. Došli napokon na cestu i sada znamo da nam je do Motovuna autoput. Na silasku sa Motovuna prema Livadama Jelica se počne žaliti na želudac,  napokon je došlo na naplatu slušanje mojeg trkeljanja tolike kilometre, jednostavno želudac to više nije mogao trpjeti. U sporijem ritmu nego do tada došepesali smo se do Livada. Pokušaj popravka situacije Fini-.Mini juhicama. 

Krećemo dalje prema Oprtlju i par kilometara je ok ali nažalost situacija se vraća na staro. Jelica je sve sporija tako da smo odlučili da je u Grožnjanu vrijeme da se rastanemo. Ona će pričekati Dunju koja je uvijek tu negdje a ja idem ganjati rezultat. Doktor mi sređuje žulj i pokrpan krećem dalje, uspijevam otrčati svih 3 kilometra u komadu ako se pejs 8m/km smatra trčanjem. Kako se bliži Umaga tako postaje sve teže i teže, noge su teške, kvadri bole. Pred Bujama skužim da mi je sat ostao na 1%, hvata me panika- Što ako ne budem imao zabilježeno svih 110 ili 111km i objavljenih na stravi, da li će mi itko vjerovati da sam bio. Uletavam u Buje kao Španjolska inkvizicija i kumim/molim/prosim za hamper struje samo na 5 minuta. 

Napunjene baterije krećem sretan dalje ali ne zadugo. Gdje su ti štapovi Branko, ajde se sada lijepo vrati u Buje po njih a i prestani ih bacati na pod jer se ne možeš sagnuti. Eto mene opet odlazim uz Buja, to je bila zadnja okrijepa pa treba potegnuti. Umor pere sve više tako da me jako frustriraju loše postavljene oznake, čak se i u dva navrat gubim. Sve se u zadnjim kilometrima urotilo protiv mene tako da sam 5 puta vadio šljunak i kamenčiće iz tenisica. Ne mogu vam objasniti koji je to doživljaj kada se nemreš sagnuti, nije teško kao trudnicama ali teško je. Koliko god puta bio i pripremio se na zadnji dio trke nisi se dovoljno dobro pripremio za zadnji dio trke. Ravnica prema Umagu kojoj nikako da dođe kraj, svjetla grada su tu pa nestanu, pa su tu pa opet nestanu . 

5 i 40 je, napokon sam se dokopao asfalta i ostalo je samo špalir kroz centar Umaga. Huk navijača samo u mojoj glavi, na cilju dvije bake zdušno plješću, eto čak je i fotograf budan. Ulazim u cilj bez neke
euforije, umorno zadovoljan i ponajviše ponosan sam na sebe. Sjedam, minutu kasnije zvoni mi telefon, zove me moj najdraži osmijeh. Netko tko je isto ponosan na mene.

Hvala vam ekipa što me i dalje trpite !

EDIT

Jedan pasus sam zaboravio napisati pa ću sada kada već cmoljimo. Imam taj omen da u životu pamtin neke crtice koje mi se urezuju. Radni naziv ovog posta je trebao biti Združena braća ( aludirajući ne na muški rod već na seriju ). 2022 godina je, naša prva Istra, draga na 21 ja na 42. Glavni sportski komentator live prijenosa je Marko Herman. Mislim da je to bio negdje 40 sat trke kada se moj prijatelj Marko Erak približavao altetskoj stazi i samom cilju. Tada je Marko Herman rekao nešto što se mene jako dojmilo i urezalo u pamćenje a to da se on ponajviše divi ljudima koji uspjevaju skoro dva dana biti na nogama i nači snage u glavi i tijelu da završe !! Apropo toga meni se na zadnjim kilometrima ove godine urezalo to da kada sam prelazio pored crvendaća oni su meni pljeskali i navijali iako im je to bio 37 sat utrke, kao da sam ja pobjednik a ne oni. I ne može u špalir prostoru proči 100majler a da ga je na pogledam u oči i ne zaplješćem . Respekt svakom 100majleru do neba u koje god vrijeme završio trku, pa makar i van time limita .