Blatersa 2024 AKA „Svega će biti ali prijatelja neće !“

Za početak da raščistimo da bi ti na Stravi bio cijeli zapis Blaterse potrebno je odmah na početku „Mujo upali motorku“ a ne nakon 10km ! 

Pripreme za ovogodišnju Blatersu su bile nepostojeće, ipak sam ja već stara iskusnjara pa samo nabacim tene ( i vodonprepusne čarape, podmajcu, majcu, šuškavac, rukavice, kapu, štapove, želeje, vodu, iso, mobitel, novce, osobnu, sat , ibuprofen, rezervnu lampu, rezervnu majicu, rezervne noge, ruksak ) i samo krenem. 

Ekipa se kroz godinu busala u prsa ,što ona stara iskusna a ponešto i novih pacijenata ( sami se nađite dole u izgovorima )  kako će ove godine biti prvi na startnoj liniji a onda je došao taj petak i na startu umjesto ekipe samo izgovori 

- nema mi tko pomusti krave na jutarnjoj mužnji

- teta Migrena se posvađala sa Zokijem pa je sada kod mene

- nemam sa kime trčat

- pupa me boli

- u tijeku je retrogradni mjesec

- i najbolji od najboljih hladno je vani

Pa pobogu 12. je mjesec ! Naravno da je hladno vani !

Suma sumarum od već kultnog DV Blatersa iz 2022 ostali smo samo teta Renata AKA Disco kugla i Mua. 

Pet, štiri, tri, dva, ena UPRI. 

Kreće usporena homogena masa Podsusedskim Doljem. Na raskršću sad već tradicijski skrećemo desno a pridružuje nam se i legendarni Jure a mislim da je tu bio i njegov alter ego g. Sugnetić . Neki osjećaj me prati da Jure ili ima beskonačni prag boli ili neke mazohističke tendencije ili je došao do takve faze da mu mozak može ignorirati moj glas jer mu je ovo već ne znam koja ultra samnom. Iskreno nemam drugog objašnjenja zašto bi se nama prikrpao pošto Sleme zna napamet. 

I tako dvojac postaje trojac koji se drži zajedno sve do kraja, ne do kraja utrke već do kraja sedam gora i sedam dola. Ako vas zanima što se desilo na makadamu skrolajte na kraj, pa nećete valjda čitati cijeli tekst. 

Jedva dočekali da se riješimo asfalta pa da počnemo tabanti po šumi. I eto je 2ica i sve njezine podvarijante ali bitno sve vode prema „the livadi“ pa nema frke. Na potezu prema Ponikvama začujem  

„Orehoci je si to ti ?“ kaže „umiljati“ i poznati glasić.

Okrenem se a ono meni draga Margita ! 

Ma naravno da sam ja, pa čiji bi glas mogao parati Sljemensku tišinu ? 

Pa kako si Margita ? Nisam te skužio bez 20litarskog ruksaka na leđima? 

Kaže ona „bila sam dobro do sada“ , ne znam što joj je to značilo !

Margita se toliko razveselila što smo se sreli da su ona i njen najdragi maltene cijelu utrku držali uz nas osim onih dijelova kada su misteriozno nestajali. Ne brinite čitateljstvo mi smo ih uvijek pričekali na nekom raskršću da se na zagube. Ipak se mi znamo već godinama kada je ona mene spasila da na JGL-u ne odem za Brestovac. Čak mi je i poslije Blaterse na fejsu napisali romantični osvrt na naš( e ) višekratne susrete ( vidi sliku uz post )

Nastavljamo gaziti livada Ponikve pa 8icom prema Grafičaru. Ne kemijamo kao recimo meni jako dragi sugrađani Zaprešičanci Mislav, Dean, Vedran, Slaven ( pišem Č jer mi je tako rekla Suzana ) pa da idemo preko Pšeničaka, meni je čist dosta i ovih 1800 metara visinske  . 

Kako se približavamo Grafu tako se i temperatura spušta pa se malo bundamo. Penjemo zadnji uspon pred Grafičar te vidimo svjetla doma, vidimo ekipu kako se unutra na toplom dobro zabavlja ! E sada pošto svi znamo kako si prošli oni na Igmanskom maršu koji su u bunilu hladnoće vidjeli toplu vatricu mi jednostavno zaobilazimo Grafičar u velikom luku , možda ne bi poginuli da smo ušli nutra ali garantiram da bi uz naša imena na rezultatima pisalo IUM. 

Ne znam niti sam kada se to desilo ali iza nas se pojavio za početak ćemo ga zvati „lik sa ogromnim planinarskim ruksakom“, većim i od Margitinog one godine na Blatersi . Samo je gazio za nama i šutio, nekako skoro isto kao i ja kada sam se 2022 priključio DV Blatersi ali bez onog šutio. Kako je vrijeme prolazilo tako je naš lik postao Gabrijel. Nisam vjernik ali nekako mi je drago u ovoj hladnoj noći da je sa nama neko sa Anđeoskim imenom. 

Nakon mrđanja „Ménage à trois“ postao je četverac bez kormilara. Kormilar je ostao doma, spomenut je na početku teksta sa izgovorom boli me pupa.  Vesela četvorka je na vrhu, 1/3 puta odrađena, slik slik i idemo dalje. Kreće spust prema singlici pored topova za snijeg. Ove godine nas sreća prati ( mislim da je to zbog Gabrijela ) i topovi su okrenuti na kontra stranu pa protrčavamo pored njih kao da i ne postoje. Gazimo po singlici prema Hunjki, svi se slažu da je to najljepši dio staze. Pretičemo ( bez žmigavaca ) po drugi put Marka i stižemo na malu Hunjku. Nema zaustavljanja, samo pišanje i ajmo dalje. 

Kreće druga faza utke, kaže Renata valoviti dio do Laza. Odgovara mi taj valoviti dio osim onih dijelova kada val ide prema gore Na ovom dijelu smo se zagubili par puta tako da je Marko još prestignut bar dva puta . Sve me ovo počelo podsjećati na onu priču o sporoj kornjači i malo manje sporoj kornjači. Glede na ova gubljenja došli smo do zaključka da na sat nije dobro staviti trag od prošle Blaterse na kojoj smo se isto više puta gubili ! 

Evo ga, stigli na mjesto pričesti. Renata zvoni kod Stepinca i nudi kadulju pomiješanu sa alkoholom.

Kako je grijeh odbiti svi nazdravljamo i nastavljamo dalje. Dolazi nam dio sa blatom pa je dobro što nam je „kadulja“ malo otvorila oči. Na čelo kolone staje Renata jer im je već pun kufer da ih ja vodim i to krivo a i ona ima najviše iskustva sa blatnim dijelom . Kreće spuštanje a time i Renatin sopranski nastup i obilje smijeha. Od nekuda se prolomi šumom i drugi sopranski nastup, eto i Margite koja se spušta na sve četiri . Kako sam shvatio Renatu nije dobro imati ripne na tenisicama jer onda zapinješ za blato.

Nastavljamo dalje očekujući ciglasti crijep kao orijentir da nam se Laz ili kako bi Jurica zove Laz Vegaz bliži. Glede da je Jonkica na stazi nagađamo da li je Goran AKA Poljo Reze zauzeo njeno prošlogodišnje mjesto kod Zagorke. I u pravu smo , evo ga čeka sa otvorenim švedskim gepekom. Dobili smo sve čak i više od toga pa čak i osmijeh ( nije kao od Jonke koji ne da osvijetli cestru već ti i zagrije promrzle obraščiće ali nije ni za bacit ). 

Nema zadržavanja jer se tijelo hladi pa jedan sliki slik i krećemo u zadnju trećinu poznatiju kao 7 gora i 7 dola. Psihoaktivna 47ica čeka na nas. Primijetio sam da više nitko ne broji brda, ne znam jel to od magle koja se navukla pa niti ne znaš jel ideš dore ili dole ili od kiša koja je počela padati. U biti cijelim putem se izmjenjuju neke padaline, snijeg, sipina, kiša. Led. Ništa strašno ali pomalo dosađuje. Prolazimo tradicionalno pored odlagališta dijelova za fapa kljunaša, opet nema prirubnica koje trebam ! 

Ne znam zašto ali mi je put ove godine do makadama brzo prošao. Možda jer smo se manje gubili. Prošle godine nas je vodio kolega sa početka teksta koji je ostao doma sa izgovorom „boli me pupa“. 

Dolazimo na makadam, javljam se dragoj da ne brine za sudužnika i kreće zadnji spust prema DVD-u. Jurica udro tempo i bježi od nas, vjerojatno da nitko na cilju ne vidi da se družio sa nama. Na putu pretičemo po peti puta Marka Špehara. Kako legenda gazi, drži svoj tempo od početka do kraja cijelo vrijeme i ne da se. I ja ću biti Marko kada narastem. 

Renata i ja opet nesvjesno potegli pa je tu bilo i kilometara ispod 5min. Evo ga DVD pred nama, ulazimo nutri, ekipa plješće i viče !! Ja mislio to oni meni respect pokazuju a ono ipak je Renata veća legenda od mene. 

Presvlačimo se u čisto i suho, sjedamo za stol, otvaramo pivo.

Jedan pogled oči u oči i samo tri riječi sa osmijehom na licu 

To je to !