JAT 120 „And Now For Something Completely Different“

UPOZORENJE !

Nije za mlađe od 18 jer se u tekstu psuje, spominju filmovi o izviđačima/icama a ima i izlazaka poslije ponoći bez pratnje.

U zadnjem razgovoru o UTMB 100Majlerici sa Božićima došlo je do prepirke ( čitaj svađe ) oko toga da li ja mogu završiti puni krug oko Mont Blanca ili samo neki OCC ili CCC. Na strani NE muški sam stajao ja , Božići su čvrsto branili stranu DA a Danijela je sve ignorirala i pila pivu . Iako sam bio uvjeren da sam u pravu kopao me je ta njihov stav, kopa me i danas. Bitno za priču je to da me diskusija natjerala na razmišljanje a na kraju i na planiranje.

Pala je odluka da je JAT 120 izvrstan test mojih mogućnosti na pravim planinama. Ovo sa pravim planinama mogu i potvrditi nakon završetka utrke . Ovo sve oko nas su samo neka brda a ne planine. Pripreme za utrku su bile identične kao i za Istru sa čak i kojim kilometrom manje.

Četvrtak je , dan prije utrke i eto nas u Deželi. Skrasili se u apartman, otišli u šoping te pritom se posvadili sa kasom za samo naplatu, „No Able Slovenski !“ , malo prošetali i na kraju se svi skupili u pizzeriji. Kao u Istri našli smo se svi takmičari iz Horvaške ( i en Slovenac ) koju se već na taj dan došli u Kranjsku Goru da se malo podružimo i razradimo taktiku za naredne dane.

Pizzerija je bila prepuna, dobro da smo ( naravno ja, hvalite me moja usta ) rezervirali stol pa nas ta gužva i nije zabrinjavala. Kaže konobarica nismo ovo očekivali, reko točno što niste očekivali Španjolsku inkviziciju ? pa preko 5000 ljudi je prijavljeno na utrke.

Spavanje, buđenje, petak je, nervoza u želucu kreće. Ekipa iz apartmana ( Igor, Antun, Danijela, ja ) sjedamo na kavu ( čitaj pelin ) u lokalni kafić i to prerano. Još 10 minuta do mogućnosti naručivanja žganja. Izgledali smo ko kroneri pred dućanom koji čekaju grand opening ili još gore kao djevojka pred dućanom za hulahopke jer su joj se ujutro podrapale. Pelin je pao kao budali šamar !

Torba za tranziciju predana, stvari spremne i kreće se pomalo prema opet jednoj pizzeriji gdje se nalazim sa Bojanom. Uzimamo svako po jednu pizzu za anVa pa odlazimo na parking gdje nas čeka bus za Radovljicu. Ja odlučujem da neću pojest cijelu da mi ne sjedne preteško a Bojan odlučuje da je on veliki dečko pa će sve. Ova odluka ga je koštala konstantnog podrigivanja valjda tamo do 20km. Dobra strana toga je da su se onda oko njega skupljale muhe i ostala leteća gadarija.

Na startu se nalazimo i sa Tomislavom pa eto tri mušketira spremna za osvajanje JAT-a. Nije mi ni sada jasno zašto su Bojan i Tomica išli samnom. Zar nitko ne čita moje tekstove i kako su na Istri završili Jelica i Bruno . Ja supatnike koristim samo da im do tranzicije isisam svu energiju a onda prebacim u drugu brzinu i ćao bela !

Thunder struck i to onaj od 2Cellosa koji mi se ne sviđa i kreće utrka. Iako mi je Ivana rekla da se na startu pomaknem naprijed jer ću zapeti u gužvi ja sam odlučio da neće meni tamo neka ultrašica samo sa 3 JAT-a davati savjete. Naravno da smo zapeli u gužvu, jedanput pa drugi put pa treći. Najbolje je da je gužva samo zato kaj je tamo fotograf pa svako malo neko stane, pa popravi frizuru pa se namješta, poza ova , poza ona.

Nastavljamo dalje i eto meni prvog horora, Most na rijeci Kwai i to viseći. Tko je čitao moje tekstove zna da imam stanovitih problema sa visinom ( ne mislim na to što sam nizak ). A što se ljulja kao da su ga fakat radili Britanci z'drvima. Lijevo, desno, lijevo, desno. Ekipa se zabavlja a ja sam gledam gdje ću se zbljuvati. Horor 1 prošao.

Nakon mosta krenule su uzbrdice i to makadamske, dosadne, uspavljujuće. Baljezga se o svemu, o medvjedima i kampiranju. Bojan spominje da je gledao „neki“ film sa izviđačima. Ok Bojane nije na meni da sudim ali ja nekako više volim sa izviđačicama. Pale se crvena svjetla da se može lakše zaspati. Kilometri prolaze, okrijepe se izmjenjuju.

Sve smo bliže Bledaju gdje ribe plivajo. Dva događaja su obilježila spust do jezera. Prvo da je Tomica prilikom izvlačenja štapova zafitiljio sa jednim drugog negdje u šumu. I eto sada nas sa onim jadnim lampicama pretražujemo grmlja u potrazi sa Diamondom. Našao sam tri vrganja i dve lisičke prije nego je štap nađen. Mišn akomplišt pa ajmo dalje.

Drugi događaj je Bojanovo valjanje po blatu. Kada je pao i počeo se koprcati vikao je NE, NE ali iako sam bio dosta daleko od njega imam neki osjećaj da sam vidio osmijeh na licu i da uživa kao vepar na Medvednici . Nakon tog trenutka smo se Tomica i ja malo udaljili od njega jer mislim onakav blatan i to . što će ljudi reći o nama ako se nastavimo družimo sa njim.

Evo nas u Bledu u cik zore, na nebu mjesec i Bojan bio rekao Venera , ja bih rekao StarLink ! Nebitno pogled na jezero, otočić i nebo je stvarno bilo za pustiti suzu. Na okrijepi prva juha, do sada je nije bilo pa se šopam sa njom je mi je i na Istri pasala. Oko sam prehrane vas neću informirati jer kada povučem crtu sve je bilo nekako ad hoc. Nastavljamo dalje prema tranziciji.

Tranzicija pred nama ( 60km ), poznati ljudi na cesti. Dočekali su nas Lorena, Matija i Primož i sa njima hladni Kozel. Pristojan sam pa glumim da se više njima veselim dok iz prijenosnog frižidera uzimam pivu.

Matija nam daje savjete za neke dijelove staze koje je on dan prije na 50tki odradio. Lorena pomaže oko klope / cuge / flaskova. Tu je i en Slovenac sa početka priče Primož koji je ugostio Sitarove, drag neki čovjek čak i česti posjetitelj naših trka. Vrijeme brzo prolazi u ugodnom društvu pa je vrijeme da se krene. Po konfiguraciji staze sad kreće prava patnja. Bojan odlučuje da ne može više slušati moj glas pa kreće 10tak minuta prije.

Odmah na početku ulazimo u ograđeni prostor na kojem piše „Upozorenje Bik na paši“, ja se samo nadam da nije Rudonja i da mu za 100 metara treba više od 20 sekundi. Pred nama su dvije dionice, prva 12.5km/1300m+ i onda 4.9/880m+ pa moja volja za pričanjem nekim čudom nestaje. Do kraja prve dionice tri mušketira su se raspala , svako je ostao sam sa sobom i u svojoj patnji.

Krećem sa drugom dionicom ili drugim hororom. Iako sam na DUT-u navikao na kamenjar ovo što je slijedilo nisam bio spreman. 5 kilometara sunca u zenitu prepunih kamenja raznog. Pogled na zmiju
ljudi koja se sporo penje prema vrhu ( kojeg jedva vidiš ) samo demotivira. Sjetio sam se buraza i tehnike buljenja u pod dok se tlo ne izravna pa sam hripajući nastavio prema vrhu. Osjećaj zadovoljstva kada sam došao na vrh i pogledao ljudi koji su dole još na početku je nezamjenljiv. Živjelo uživanje na tuđoj patnji.

Na vrhu informacija sada ide 12km prema dole. Neko ima iskrivljen pojam što znači prema dole pa to i nije bilo baš tako. Nema druge nego nastaviti. Od Stola svaki pogled na planine i udoline oko sebe je jeben i fakat dođe čovjeku da sjedne, otvori pivu i kaže ko ga jebe. Na zadnjoj okrijepi sam prije uspona na Golicu. To bi trebala biti zadnja zahtjevna dionica pa onda ide „lakše“.

Uspon na Golicu se sastoji od tri uspona. Naravno ja to nisam znao a niti se slijedeći uspon vidi sa ovog prije. Svjestan postaješ tek kada dođeš na vrh jednog pa drugog. Kada sam ugledao treći opsovao sam onako pravo Balkanski sa prosto proširenim rečenicama. Nisam bio svjestan svoje okoline od pomanjkanja kisika pa sam se zbunio kada sam iza sebe čuo slabašan djevojački glasić sa pitanjem na engleskom „Are you cursing now?, hell yeah i'm cursing .

Golica osvojena i kreće gadan spust a mrak se spušta. Uspijevam se dokopati šume i palim lampu po drugi put.

Ostalo je odraditi „samo“ zadnjih 30 kilometara koji su u načelu lakši ali 95km je u guzici pa niš nije lako. Negdje na 110km mi je crkao sat ( mobitel već prije ) tako da poslije toga nisam više imao pojma gdje sam i kada dolazim gdje. Da razočaram moje OKP-ovce ovo crkavanje sata znao sam da će se desiti i nije me ni najmanje nerviralo.

Opet dosadni makadam ali sada prema dole, pokušavam se natjerati da trčim ali ide teško. Umor je tu i sve je teško. U jednom trenutku počinjem čuti Zdravka kako zaziva moje ime. Pas mater, imao
sam vizualne halucinacije na Istri ali ovo je nešto novo i zašto Zdravko. Da li je ovo kraj moje utrke jer se tijelo gasi ? Pročačkam uho ne bi li izbio taj glas iz glave ali on ne prestaje . čak se i pojačava. Ugledam neke lampice na cesti kada ono eno tamo ne samo glas već i stas Inge i Zdravka. Ne znam tko se kome više veselio ili glumio da se veseli ali iznenađenje pun pogodak. Nakon njihove prve posjete duh se zadigao pa sam počeo većinu trčati iako je bila dosadna biciklistička staza.

Prošlo par kilometara a evo ga opet Zdravkov glas i Ingin stat ali ovaj put sa punom spremom. Kaže Inga evo najbolje palačinke u Kranjskoj Gori i Radler ISO kojeg sam spomenuo prilikom prvog susreta. „Punog trbuha i brade masne“ ( čitaj zaflekane majce od nutelle ) nastavljam dalje.

Evo ga opet susreti treće vrste na zadnjoj okrijepi prije cilja. Zadnje grljenje i ljubljene i noga u guzicu by Inga i Zdravko i polijećem prema cilju.

Ciljni luk je na vidiku, ja opet sam sa svojom pobjedom, onako kako najviše volim ! U tišini prolazim preko ciljne linije i dobivam metalnu kolajnu oko vrata !

U apartmanu Antun budan pa smo si spili po enega hladnega pifčeka pa onda na spavanje. Ulazim u sobu a draga se okreće i pita „gdje si tako dugo ? i daj ne lupaj vidiš da spavam , imam danas utrku“

I imala je utrku i „zgazila“ ju je !

zahvala mojoj ekipi iz TR(A)ČAONE koji su se dvije noći zajebavali na moj račun, bilo je tu i opklada i svega !

p.s. na cilj sam stigao u 01:34 a u 01:39 stiže poruka od Dejana

„Car si. I nemoj mi više spominjati OCC i CCC“